Stjepan Crnić | Dvorac iz bajke

 

„Vratile smo se iz šetnje oko jezera i kad smo došle do auta, vidjele smo da je razbijen“, objašnjavala je Ema događaj policajcima.

„Pa, dobro. Nije to tako strašno. Malo je svinut lim i puklo je staklo žmigavca“, reče policajac Ivan.

„Nije strašno! Vama nije, ali meni jest. Tko će platiti popravak? Ja sama. Tog luđaka sigurno nećete naći“, uzruja se Ema.

Ivan ju pogleda. Lagani smiješak prođe mu licem.

  „Ma bez brige! Nije to velika šteta, a mi ćemo se potruditi pronaći krivca. Imamo mi metode za to“, tješio ju je i nastavio: „Hajdemo sastaviti izvješće!“

Ema i njene dvije prijateljice ispričale su ono što je bilo očito na prvi pogled. Netko je zakačio zadnju desnu stranu njihova automobila. Svjedoka događaja nisu imale, a ni same nisu vidjele počinitelja.

„Eto, sve smo zabilježili. Sada možete nastaviti s uživanjem u šetnji“, reče Ivan.

„Kakvo uživanje? Sve mi je prisjelo kad sam vidjela auto.“

„Ma nije to vrijedno uzrujavanja. Pogledajte kako je lijep dan.“

„Da, lijep je. Ako smo gotovi, mi bismo krenule.“

„Naravno. Sretan put!“

Djevojke su se odvezle vijugavom cestom, a Ivan i njegov kolega Jura pratili su ih pogledom.

„Vidiš, zgodne cure“, primijeti Ivan.

„Da, zgodne. Čini mi se da si se zagledao u vlasnicu auta.“

„Pa da znaš, baš mi se sviđa.“

„Eto, imaš njene podatke pa ju nazovi.“

„Ne budi lud! Još bi me mogla prijaviti za maltretiranje.“

„Ma da! Može te samo otpiliti.“

„Može. Nego, imamo vremena pa bismo mogli malo do jezera. Ovdje nisam bio godinama. Sjećam se izleta sa školom. Bio sam oduševljen dvorcem. Izgledao mi je baš kao dvorac iz bajke. Nekako sam te dvorce uvijek zamišljao skrivene u šumi, nekad s jezerom oko njih, a nekad visoko na nekom brdu ili stijeni.“

„I sigurno s nekom lijepom princezom.“  

„Da, baš tako. Idemo do jezera?“

„Hajde!“

Uživanje u pogledu na jezero i dvorac u pozadini nije dugo trajalo. Iz centrale su javili da se dogodila prometna nesreća na cesti prema Lepoglavi, nekih desetak kilometara od njih.

„Eto, kao da nas je netko vidio da se malo odmaramo. Kako se baš danas zaredalo?“ jadao se Ivan.

„A, ima takvih dana. Možda je pun mjesec.“

„Pun mjesec? Kakve to ima veze?“

„Ima, ima. Ljudi su nervozniji i manje oprezni u prometu.“

„Ma da? Sad mi je jasno zašto sam ja danas nervozan. Sigurno je pun mjesec.“

…

Jedan je auto bio poprijeko ceste, a drugi je sletio u jarak. Zaustavili su se nekoliko metara iza i uključili rotirajuće svjetlo.   

„Čovječe, pa to su one cure od maloprije“, zaključi Jura izlazeći iz auta.

„Ma daj!“

„Pa pogledaj!“

Doista, to su bile one. Ivan u trenutku osjeti radost zbog ponovnog susreta s Emom, a onda prekori sam sebe zbog tog osjećaja. 

'Budalo jedna, pa cure su mogle poginuti, a ti se veseliš što ih vidiš', razmišljao je.

Pogledao je Emu. Primijetio je osmijeh na njezinu licu i sjaj njezinih smeđih očiju. Učinilo mu se da je sretna što je on došao na uviđaj.

„Ema, zar opet?

„Da. Izgleda da me danas prati nesreća.“

„U svakoj nesreći i neka sreća. Svi ste čitavi, a to je najvažnije“, doda Jura.

„Da, to je najvažnije“, s uzdahom se složi Ema.

…

Završivši svoju radnu smjenu, Ivan je došao kući s osjećajem sretne uznemirenosti, baš onako kako se osjećao kad je završio srednju školu. Činilo mu se da je cijeli svijet stvoren samo za njega i da nema te granice koju on ne bi mogao dostići. Ponos i radost u potpunosti su ga ispunili. Mislima su mu prolazili trenutci provedeni s Emom od trenutka kad su se upoznali na uviđaju kod dvorca u Trakošćanu. U  ušima mu je odzvanjao njezin zvonki glas, a pred očima mu je bio njezin smiješak. Scena zahvale za pomoć pri izvlačenju auta iz jarka stalno mu se vrtjela u mislima. Ema ga oborila s nogu. On, doduše, nikad nije  vjerovao u priče o ljubavi na prvi pogled, ali ovo što mu se danas dogodilo, mirisalo je upravo na to. Ljubav na prvi pogled. Šteta samo što se to dogodilo u nesretnim okolnostima. Mučila ga je činjenica da je bio na dužnosti, pa s Emom nije dogovorio izlazak u kafić ili kino. Doduše, mogao bi je nazvati, ali to bi moralo biti službeno, a ne privatno. Broj je dobio za potrebe službena izvješća, a ne da bi se čuli privatno. Tko zna kako bi ona reagirala. Došao je u iskušenje da ju ipak nazove i pita kako se osjeća i  je li sve u redu. Odustao je u zadnji tren. Onda se dosjetio da je najbolje inscenirati slučajan susret na ulici blizu bolnice gdje ona radi. Tako će se pružiti prilika da ju pozove na kavu. 

Danima je Ivan prolazio ispred bolnice u doba jutarnje ili večernje smjene radnika ne bi li ju sreo. Ipak, nikada nije pogodio pravo vrijeme. Jura ga nagovarao da ju jednostavno nazove kad je već toliko zatreskan. No on je ostao pri svome. Službeni podatci su službeni i ne koriste se u privatne svrhe.

…

„Ovdje je uvijek ludnica s parkiranjem. Trebali smo parkirati dalje od centra“, reče Jura.

„Da, i što bi onda?“ upita Ivan.

„ Lijepo bi se prošetali. Vidi kako je lijepo vrijeme.“

„Daj bolje gledaj ima li koje slobodno mjesto!“

„Pa gledam. Čovječe, pa ti imaš sreće. Eno, dva auta idu van! Skreni tamo!“

Ivan je sačekao da auti izađu iz parkirališta i parkirao na jedno mjesto. 

„Super smo prošli. Već sam mislio da ćemo daleko parkirati“, reče Ivan.

„Ja se ne bih bunio ni da smo dalje stali.“

Ivan zatvori vrata i makne se u stranu kako bi se auto, koji je upravo došao, mogao parkirati pored njih. Iako je bila večer i parkiralište je bilo u polumraku, auto mu se učinio poznat. Pogledao je bolje. Doista, takav je auto vozila Ema. Pomisao na nju stvori mu žmarce u tijelu. Dva je mjeseca pokušavao slučajno ju sresti i već se pomirio da je sve uzalud, a sada je ona možda ovdje. Stao je radoznalo čekajući tko će izaći iz auta.

„Što čekaš?“ upita Jura.

„Dođi ovamo! Ovaj je auto sličan onom koji je vozila Ema.“

„Opet ti o njoj. Nazovi ju više pa riješi tu stvar!“

Iz auta su izašle tri djevojke. Ivan je prepoznao Emu i val topline  zarumenio mu je obraze. 

„Dobra večer!“ pozdravi ih on.

„Dobra večer!“ radosno ga pozdravi Ema i upita: „Pa otkud ti ovdje?“

„Došao sam kako smo se dogovorili.“ 

„Dogovorili smo se?“

„Pa zar nismo? Kako smo se onda našli ovdje?“

„Ha, ha, ha! Vidiš, imaš pravo! Nadam se samo da mi nitko neće udariti auto.“

„Ma ne brini. Večeras ne radim. Možemo zajedno špancirati po Varaždinu.“

„Možemo.“

„Baš mi je drago da te opet vidim.“

„I meni.“

„Kako auto?“

„Dobro. Sve sam riješila. Sada smo prvi put, nakon popravka, došle s njim na izlet.“

„S autom na Špancir fest? Pa ovdje se špancira, a ne vozi.“

„A vi ste došli pješke?“

…

U mirnoj vodi jezera zrcalio se trakošćanski dvorac stvarajući čarobnu sliku kakvu je Ivan oduvijek zamišljao čitajući bajke. Ema i on došli su se slikati za uspomenu na svoje vjenčanje. Odabrali su livadu uz jezero s očaravajućim pogledom na dvorac. Ema je imala dugu bijelu vjenčanicu, a on posebno skrojeno tamno odijelo. S njima su bili kumovi i fotograf.

 „Izgledate mi baš kao princeza i princ. Bit će to slike k'o iz bajke“, reče Jura.

„Da, s dvorcem iz bajke u pozadini“, doda Ivan.

„Našim dvorcem! On nas je spojio“, nadoveže se Ema.

„Da, imaš pravo. Da lani nije bilo one nesreće s autom, ne bi bilo ni ovoga bajkovita vjenčanja“, uključi se kuma.

„Tako je! Zato ja uvijek kažem da se u svakoj nesreći nađe i neka sreća!“ zaključi Jura.

„Hoćemo li se slikati i na parkiralištu?“ upita Ema.

Objavljeno u  Hrvatskozagorskom književnom zborniku; svezak 7; Hrvatskozagorsko književno društvo; Klanjec; 2023. godine