Stjepan Crnić | Plavi različak

 

„Gospodine, nema cijena ispod ovih slika. Koliko one koštaju?“

„Žao mi je, te slike nisu na prodaju.“

„Nisu na prodaju? Pa piše da je izložba prodajna.“

„Da, tako je. Sve su na prodaji, osim ove dvije.“

„Te su mi baš najljepše. Kako baš one nisu na prodaji? Ma platit ću koliko god tražite.“

„Uzalud se trudite, gospodine. Te vam slike ne mogu prodati.  Odaberite neke druge.“

…

„Evo, sačuvala sam ovu sliku. Jako je lijepa. To je naša ravnica. Puna je plava različka.“

Razveselio sam se. Tu sam sliku ostavio baki kad smo odlazili u Irsku. Uramila ju je i objesila na vidno mjesto u kući. Polje plavoga različka u daljini se stapa u jedinstvo s plavim nebom. Rapsodija plavog. Plavi raj.

„Baš lijepo od tebe. To mi je najdraža slika koju sam ovdje naslikao. Sjećam se toga polja. Te je godine različak potpuno prerastao pšenicu. Gotovo ju je ugušio. Sjećam se i tvojih priča kako se nekad želo žito. Uvijek si pričala o susjedi koja je za vrijeme žetve nosila vijenac od različaka na glavi.“

„Vidiš, donijet ću fotografije pa ćeš vidjeti kako je to lijepo bilo.“

Mislio sam da ću se ostaviti kista tih desetak dana i uživati hodajući poznatim stazama mojega dječaštva. Mislio sam da ću posjetiti polja koja su me svojim bojama i mirisima uvijek i iznova očaravala i budila u meni novu energiju. Mislio sam da ću šetati uz njih, sjediti u travi te ih zanosno  mirisati i gledati. No radosni osmijeh moje bake i pogled njezinih blagih očiju stvorili su u meni neodoljivu želju da prije odlaska napravim sliku samo za nju. Ona je oduvijek vjerovala u moj talent. Sjećam se kako se oduševila slikom velikoga različka u polju crvenih makova kad je došla na moju prvu izložbu. 

„Bit ćeš ti veliki slikar. Velik kao ovaj tvoj različak u polju makova…“

I što mi je preostalo doli primiti se kista. Znao sam što moram napraviti. Moj život u plavome, moj život s plavim različkom dobio je još jednu sliku. U zlatnome polju pšenice stoji nasmijana baka sa srpom u desnoj ruci i otkosom pšenice u lijevoj, a na glavi joj prekrasan vijenac plavoga različka. Prava seoska idila.

Ostavio sam joj sliku, a po povratku, u naletu energije koji me potpuno obuzeo i paralizirao za sve ostalo osim slikanja, morao sam nadopuniti svoj niz plavoga različka. Radio sam danju i noću. Ne sjećam se jesam li uopće spavao... Ne sjećam se koliko je to trajalo, no napokon, sretan i zadovoljan,  gledao sam u veliki plavi različak koji je nadvisio zlatno klasje pšenice, u veliki različak ispod šarene duge nakon ljetnoga pljuska, u plavo polje različka između nepreglednih polja polegla žitnog klasja, u cvjetove različaka povezane u plavu čipku kakvu je plela moja baka…

…

Taksista sam zamolio da stane pored polja. Izašao sam i nabrao stručak različka. Znao sam da će mu se baka razveseliti isto kao i meni. Nismo se vidjeli cijelu godinu i jedva sam čekao susret s njom. Bio sam siguran da nije spavala cijelu noć. Pripremala je kolače i uživala u sreći iščekivanja. Nazvao sam ju s aerodroma prije polijetanja.  Radost je odzvanjala u njezinu glasu. Rekla je da je spremila stvari i jedva čeka da se vidimo. Bio sam sretan što je, usprkos strahu od letenja avionom, odlučila doći na moju veliku prodajnu izložbu. Ponijet ćemo i slike koje sam njoj ostavio, no njih nećemo prodavati. Vratit će se s njom natrag, u naše selo, našu ravnicu. 

U dvorištu je bilo nekoliko susjeda. 

'Čuli su da dolazim pa su svratili do bake', pomislih. 

Požurio sam u kuću. Od uzbuđenja nisam ni primijetio zabrinutost na licima susjeda. Ušao sam. Dočekao me Josip, prvi susjed.

„Dobar dan!“ reče.

„Dobar dan!“ uzvratih radosno.

Josip mi pruži ruku. Pogledah ga. U očima su mu blistale suze. Smrznuo sam se u trenu. Više ništa nisam osjećao…

Ležala je u sobi. Iznad kreveta bile su slike. Polje plavoga različka i zlatno polje pšenice, u kojem stoji nasmijana sa srpom u desnoj ruci i otkosom pšenice u lijevoj, a na glavi joj prekrasan vijenac od plavoga različka. Na trenutak sam gledao sliku, a onda prišao krevetu i stavio joj stručak različka u ruke. 

…

            „Gospodine, gospodine!“

„Oprostite, nešto sam se  zamislio“, rekoh uzdahnuvši.

„Ma gledajte, gospodine! Te su mi slike stvarno posebne. Imaju nešto umirujuće u sebi, neku radost, neku posebnu dušu koja me privlači. Spreman sam zato za njih dati onoliko koliko koštaju sve ostale slike na izložbi. Što kažete na tu ponudu?“

„Žao mi je! Već sam vam rekao. Te slike nisu na prodaju.“

Osvrnuo sam se oko sebe. Imao sam osjećaj da je baka tu, u toj gomili, možda upravo ovdje pored mene. Znatiželjno promatra slike. Oduševljena je. Kao da čujem njezine riječi koje odzvanjaju galerijom:

„Bit ćeš ti veliki slikar. Velik kao ovaj tvoj plavi različak.“

Riječi kao da se spuštaju odnekud s visine. Pogledah u stakleni prozor na vrhu kupole ispod koje je galerija. Sunce je kao različak razlilo svoje zrake beskrajnim plavetnilom neba…

Objavljeno u zbirci kratkih priča s natječaja za najbolju kratku priču Hrvatskog kulturno umjetničko prosvjetnog društva „Stanislav Preprek“ Novi Sad „Preprekova jesen 2022."