Mia je sjedila na klupi u parku ispred zgrade. Rukama se držala za glavu oborivši ju na prsa. Za nju više nije bilo nikoga, ništa nije postojalo…
Sve je počelo prije nekoliko dana. Došla je u park sa svojim malim zecom. Zec je skakutao po travi, a kad se umirio, nježno ga je gladila. Potom ga je dala okupljenoj djeci da se igraju s njim. Uzbuđeno je gledala prema zgradi očekujući da će Luka stići svakog trena. Sama pomisao na njega bila je radost za njezino srce. Sanjala je njegov osmijeh, pogled. Zapisala je njegovo ime na svaku stranicu svojega tajnog dnevnika…
Taj dan Luka nije došao, a obećao je da će doći. Razočarana i tužna, otišla je kući. Što ako ju on više ne želi vidjeti? Ta ju pomisao zaplaši. Jučer ga vidjela ispred trgovine s nekom djevojčicom. Trnci su joj prošli tijelom. Mučila ju je teška slutnja da je Luka jednostavno ne voli. Osjećala je da će joj srce puknuti od jada. Nije mogla zaspati. Jedva je čekala drugi dan nadajući se da će ga sresti.
Prošla su tri dana. Luka se nije pojavio, a onda se dogodila nova nesreća. Dok je ona pogledom tražila vesele Lukine oči, djeca su se igrala sa zecom. U jednom trenu zec je pobjegao i sakrio se u granju obližnje ograde.
„Nema zeca!“
Taj povik kao da ju vrati u stvarnost. U trenu shvati da nema njezina zeca. Sva protrne od straha i otrči do ograde. Panično je zagledavala u svaki dio široka grmlja, ali zeca nije bilo. S vremenom su svi odustali od potrage. Ostala je sama. Shrvana od tuge i jada, sjela je na klupu i zaplakala. Nema više zeca, a ni Luke nema. Za nju, jednostavno, više nema života…
Mia sada nije osjećala ništa, pa ni dodir nečije ruke na ramenu. Trgnula se tek kad je netko spomenuo njezino ime. Glas joj se učinio poznat.
Podigla je glavu. Ispred nje stajao je Luka i držao njezina zeca u rukama…
Objavljeno u međunarodnom zborniku kratkih priča „Priče skrivene u zrncu pijeska“ Facebook grupe Pisci i književnost, Redak Split, 2020. godine
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.