Kolumne

ponedjeljak, 15. svibnja 2023.

Stjepan Crnić | Skupljač boca

 

Sjedio sam na klupi u parku i gledao djecu koja su igrala nogomet na travnatom igralištu. Odmor na klupi bio je relaksirajući odmak od svakodnevnih životnih izazova.  U jednom trenu pozornost mi je privukao stariji muškarac koji je dolazio šetnicom uz igralište. Zaustavljao se kod svakoga koša za otpatke provjeravajući što ima unutra. Promatrao sam ga. U dva je koša štapom razgrtao sadržaj, ali ništa nije izvadio. Potom je prošao pored mene. Iako je bio svjestan mojega radoznalog pogleda, prošao je sagnute glave kao da na klupi nema nikoga.  Vidio sam odsjaj brige na njegovu licu. Nosio je veliku najlon vrećicu u kojoj je bilo nekoliko plastičnih boca. Par koraka dalje prišao je košu i izvadio dvije boce. Bljesak sreće obasjao mu je lice. Pojavio se smiješak. Spremio je boce u vrećicu i nastavio svojim putom. Gledao sam za njim. Pred očima mi je ostao njegov radostan smiješak od maloprije. 

´Smiješak sreće za jednu kunu´, pomislih.

Potom sam razmišljao o tome kako je za sreću doista potrebno malo. Tek dvije plastične boce. Obično, kad se razmišlja o sreći, onda su to maštanja o velikom dobitku na lotu, o velikome promaknuću, o velikoj ljubavi, o velikim pobjedama, a ovaj je čovjek bio sretan sa samo dvije plastične boce. Na kraju, i ja sam osjetio radost što je čovjek uspio naći te boce.

Danas sam ponio sok. Nadao sam se da će skupljač boca opet naići pa ću praznu bocu ubaciti u koš i promatrati njegov sretan osmijeh kad ju pronađe. I doista, gotovo u isto vrijeme pojavio se na šetnici. Brzo sam popio sok i ubacio bocu u koš. Vidio sam da je unutra bilo još nekoliko boca koje su ubacili dečki s igrališta. Skupljač boca je naišao. Osmijeh mu se razvukao od uha do uha. Gledajući ga, obuhvatila me radost, gotovo kao i njega. Bio sam sretan što sam pripomogao njegovoj sreći. Ozaren osmjehom gledao sam za njim. Odlučio sam sutradan donijeti sve boce koje sam imao na balkonu i u vrećici ih ostaviti uz koš za otpatke.

Došao sam nešto ranije. Kada sam ga ugledao kako pognute glave dolazi šetnicom, brzo sam ostavio vrećicu s bocama uz koš za smeće i vratio se na klupu. S uzbuđenjem sam gledao kako prilazi košu i kako mu se lice pretvara u ogroman osmijeh. Uzeo je vrećicu i potom pogledao u koš. Štapom je razgrnuo smeće, no boca nije bilo. 

´Pa mogao sam mu dati i koju kunu. Sigurno bi bio sretniji´, pomislio sam gledajući kako prilazi još jednom košu. Ta me misao pokrenula, izvadio sam pedeset kuna iz novčanika i požurio za njim. 

„Dobar dan gospodine!“ pozdravio sam.

„Dobar dan!“ 

Pogledao me s čuđenjem. Učinilo mi se da se od iznenađenja uvukao u sebe, zatvorio kao jež bojeći se susreta s nepoznatom osobom.

„Vidim da skupljate boce pa bih vam želio pomoći. Evo, izvolite!“

Nastao je tajac. Nevjerica u pogledu.

„Hvala. Ja nisam prosjak“, reče i ne uzevši novac, pognute glave krene dalje.




Objavljeno u  Međunarodnom zborniku kratkih priča "Iza proznih vrata – Tragovi u snijegu 2. dio", Facebook grupa Pisci i književnost, Redak Split, 2022. godine



Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.