Kasno popodne zaustavio sam se ispred bolnice kako bih kupio novine na kiosku. Obično ih kupim ujutro, no danas sam žurio na ranojutarnji sastanak, a dan je bio prepun aktivnosti. Prolistat ću novine kad stignem kući. Stavio sam ih pod ruku i krenuo prema autu. Pogled mi se zaustavio na čovjeku koji je dolazio iz smjera bolnice. Hodao je uz pomoć štaka, brzim i sigurnim koracima. Podsjetio me na cirkus i točku s klaunovima koji samouvjereno i sigurno hodaju na visokim štulama. Potpuno me impresionirao svojim hodom. Gledao sam ga, a kad je prišao bliže, gotovo sam se šokirao od iznenađenja. Bio je to moj školski prijatelj iz Krapine. Iznenađeni slučajnim susretom, odlučili smo popiti kavu i pivo u obližnjemu kafiću.
„Čovječe, tebi se ne bih nadao ni u snu. Otkud ti ovdje?“
„Došao sam operirati žile.“
„Žile? Pa kako to?“
„Slučajno. Kod mene ti je sve slučajno. Pa vidiš, i mi smo se slučajno sreli. Evo, vidi, imam termin za operaciju kuka u Lovranu sredinom studenoga. Boli me. Nekaj se pošemerilo, kako bi mi u Zagorju rekli. A nije ni čudno. Od operacije je prošlo dvadeset godina.“
„Zato imaš štake?“
„Ma to nosim zadnjih par mjeseci, otkako me jače počelo boljeti. Sigurniji sam kad ih imam. Pa znaš da sam hodao bez problema. Prošli sam mjesec bio na rehabilitaciji u toplicama, da si malo olakšam ovo vrijeme do operacije, ali nije mi se baš ništa poboljšalo. No tamo sam slučajno sreo jednu doktoricu koja je došla u posjet svojemu ocu. On je bio sa mnom u sobi. Normalno da smo pričali o svemu, pa tako i o mojoj nesreći prije dvadeset godina. Moram ti reći da je to bila sreća što sam ju sreo.“
„Ma da?“
„Je. Ona je rekla da mi je možda problem u protoku krvi, pa me zato kuk sada jače boli. I da znaš, pogodila je. Bio sam na pretragama koje mi je preporučila i odmah su me naručili na operaciju žila u preponama. Rekli su da je to najbolje uraditi prije operacije kuka. Trebao sam biti na programu sutra, ali se danas nešto zakompliciralo s jednim pacijentom, pa sam prebačen za četvrtak. Primarijus me onda poslao na još jedno slikanje kuka, kako ne bih samo ležao i ljenčario u bolnici. Ha, ha, ha! Znaš, baš sam dobro raspoložen i osjećam se sretan. Svi pacijenti u sobi nekako su zabrinuti i boje se, a ja ništa. Ja sam sretan i jedva čekam operaciju. Zamisli, to mi je već šesta.“
„Šesta? Pa šest je vražji broj!“
„Ha, ha, ha! Vražji broj. Čuj, mene ti čuvaju i vrag i Bog! Pa znaš kako je bilo kad sam doživio nesreću na poslu. Svi su me otpisali. Rekli su da nikad ne budem izašao iz kolica. I onda me ženina kolegica povezala sa svojim stricem kirurgom. On me je tak' dobro skrpal da sam hodal k'o nov. I sve bi bilo dobro da nisam, tri mjeseca poslije toga, doživio prometnu nesreću, gdje mi je opet nastradao isti kuk. Zato i imam sad probleme. Ali i to ću riješiti. Ajde, živjeli!“
Povukli smo dobar gutljaj pive.
„Znaš, baš je rijetko da je čovjek ovako dobre volje pred operaciju.“
„Ja sam ti uvijek takav. Vidiš, one godine kad mi je umrla supruga, spremao sam se na operaciju bruha. Imao sam zakazani termin, baš kao i sada za kuk. Pripremao sam nalaze koje sam trebao donijeti prije operacije. Slikali su mi pluća i rekli da nekaj ne štima. Kaj ne štima? Rak. Stari moj, to me isprva totalno pokosilo. Imao sam rak, kao i moja supruga koju smo sahranili tri mjeseca prije toga. Otišla je mjesec dana nakon dijagnoze. Odmah sam pomislio da je gotovo. Došao je vrag po svoje. Ostalo mi je mjesec dana. Bio je to šok koji ti ne mogu opisati. Odmah su me poslali na operaciju. Kad su rekli da je rak u ranoj fazi, shvatio sam da mi je bruh spasio život. Tada sam bio siguran da ću se izvući. To mi je dalo snagu i vjeru. Opustio sam se i s veseljem došao u bolnicu. Svi oko mene bili su u čudu. Moja vjera u izlječenje i bezbrižnost totalno su ih zbunjivali. Pomagao sam svima, uveseljavao ih i donosio svakomu što je trebalo. Obožavali su me. Nakon operacije, kad nisam mogao iz kreveta, medicinska mi je sestra s veseljem donosila kavu. Bio sam sretan.“
„Baš zanimljivo.“
„Da zanimljivo. I vidiš, živ sam. Preživio sam poslije i operaciju bruha. I nikakvih komplikacija nije bilo. Rak se nije proširio i potpuno je nestao. Tako će biti i s ove dvije operacije. Sve ću ja preživjeti. Znaš, čovjek mora biti zdrav u glavi, onda može sve izdržati i sve pobijediti. Najvažnije je kako misliš. I ne smiješ se predati! Zato sam ti ja sretan. Jedva čekam operaciju. Za par dana sam opet doma. K'o nov!“
Nastavili smo ispijati pivo i prešli na opće i svjetske teme. Zaboravili smo na vrijeme. U stvarnost nas je vratio početak dnevnika na televiziji kad je konobar promijenio kanal.
„Čuj, moram se vratiti. Rekao sam sestrama da idem po cigarete na kiosk. Zabrinut će se.“
Otpratio sam ga do ulaza.
„Držim ti palčeve.“
„Ma ne brini, za mene nema problema! Sve je u glavi.“
Kažiprstom i srednjim prstom desne ruke dodirne se par puta po sljepoočnici naglasivši tako gdje je početak i završetak svega.
„Ak' je tu u redu, onda je sve u redu! Bok! Vidimo se!“
S velikim osmijehom na licu ušao je kroz bolnička vrata.
Sutradan nisam mogao doći do njega. Bio sam pomalo tužan. Činilo mi se da bi mu odgovarao još jedan susret prije operacije. Slučaj je htio da se sretnemo nakon toliko godina i ostalo je još puno tema koje nismo pretresli. Razgovor bi ga sigurno veselio te bi mu ojačao samopouzdanje i vjeru da će sve biti dobro.
U četvrtak sam požurio kako bih došao odmah na početak vremena za posjete. Znao sam da poslije operacije neće moći u kafić pa sam kupio kavu za van. Ne bude li ju smio popiti bar će osjetiti njezin miris. Radovao sam se ponovnom susretu. Zamišljao sam veliki osmijeh na njegovu licu kad me bude vidio i namirisao kavu. Bio sam sretan. Došao sam na odjel i upitao medicinsku sestru, koja je sjedila iza pulta, u kojoj je sobi.
„Dubravka tražite?“ začudila se.
Šokirao me njezin začuđen pogled. Osjetio sam nelagodu, zbunjenost. U trenu sam se uplašio. Zar je nešto pošlo po zlu? Zar mu se nešto loše dogodilo? Njemu koji se toliko radovao operaciji, njemu koji je upravo bio sretan preksinoć kad smo se rastali.
„Da. Dubravka,“ jedva izustih.
„Je gospon, on je jutros otpušten kući!“
Iznenađeno sam ju pogledao.
„Kući? Pa danas je trebao ići na operaciju.“
„Da, trebao je, ali primarijus je jučer još jednom pogledao sve nalaze i zaključio da mu operacija ne treba. Poslao ga kući.“
„Otišao je kući. Ma vidite kako je u životu sve čudno i slučajno. Pa evo i sada, ja sam posve slučajno kupio kavu za vas.“
Ostavio sam kavu začuđenoj sestri i otišao sa smiješkom na licu.
_________________________________________________________________________
Objavljeno u zbirci kratkih priča s natječaja za najbolju kratku priču Hrvatskog kulturno umjetničko prosvjetnog društva „Stanislav Preprek“ Novi Sad „Preprekova jesen 2020."
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.