Stjepan Crnić | Mala šetnja

Visoko na nebu još se mogao vidjeti crveni odsjaj zalazeća sunca. Uskoro će sumrak. Gospođa Nada izašla je iz zgrade noseći vrećicu sa smećem. Laganim korakom krenula je prema spremištu gdje su kontejneri. Na ulici uobičajeno nije bilo nikoga. Tomu se i nadala. Ne bi joj bilo ugodno nekoga sresti, a posebno, ne daj, Bože, da naiđe na susjedu Maru s petoga kata. Ta bi ju sigurno zaustavila i ispričala sve što se zadnjih dana dogodilo u susjedstvu i okolici. Vraga bi ona pazila na sigurnosni razmak od dva metra. Već je smišljala izgovore za takvu situaciju. Još bi joj samo taj virus trebao. Došavši do vrata spremišta, iznenađeno zastane. U ključanici je bio ključ. Očito ga je netko zaboravio uzeti kad je ostavio smeće. Na tren nije znala što bi. Da je čovjek sada tu, ona bi ga sigurno vidjela kako ulazi u spremište. Za svaki slučaj pričekala je minutu, dvije i kad se uvjerila da nitko ne izlazi, odlučila je baciti smeće. Svoj ključ stavila je u džep odlučivši iskoristiti onaj u vratima. Otvorila je vrata. S druge strane stajao je muškarac. Šokirana, u trenu je stala, a potom kriknula, ispustila vrećicu sa smećem i potrčala prema ulaznim vratima zgrade.

'Skitnica!' prostrujalo joj je glavom. 'Što ako je zaražen?'

…

Tomo je sam živio na desetome katu zgrade. Stan je imao manji balkon okrenut prema zapadu pa je tu često predvečer sjedio uživajući u toplini zalazećega sunca. Za lijepa vremena šetao bi obližnjim parkom, sjedio na klupi, našao se s ostalim penzionerima i raspravljao o svjetskim problemima. Jednom tjedno posjećivao ga sin koji je živio u drugome dijelu Zagreba. Tada bi se poigrao s unucima i zajedno bi prošetali parkom ili otišli u neki od prodajnih centara po svakodnevne potrepštine. Zimu baš i nije volio zbog hladnoće i kratkog dana. Iako tijekom nekoliko zadnjih zima i nije bilo naročito hladno, veselio ga skori dolazak proljeća. Duži, topliji dani i buđenje prirode uz pjev ptica pravi je ugođaj za opuštajuće uživanje. A to je i zaslužio nakon toliko godina naporna rada.

'I vidiš sad, proljeće je došlo, a ja moram biti u stanu', razmišljao je sjetno sjedeći na balkonu.

Već deset dana nije izašao iz stana. Balkon mu je jedini izlazak. Otkako se pojavio taj opaki korona virus, sve se promijenilo. U svim vijestima, na radiju i televiziji, najviše se govori o broju oboljelih i umrlih, o teškome stanju u cijelome svijetu, o tome kako se očekuje još gora situacija. Jedno vrijeme je to pratio, a sada izbjegava vijesti. Pridržava se upute da bude doma. Kažu da će se tako najbolje zaštiti, a spriječit će se i brže širenje virusa. Povremeno pogleda neki film, rješava križaljke, leži, razmišlja o životu koji je proživio. Sin navrati i donese mu potrebito. Nazovu ga videopozivom pa se gledaju na zaslonima mobitela. Sin mu je obećao kupiti tablet, da ima veću sliku. Ponekad ga shrvaju teške misli i sam sebe žali što nije već umro pa ne bi proživljavao ovu situaciju.

'Ovo je gore nego u ratu. Ne znaš tko te može zaraziti. Nije sigurno ni onda kad nikoga ne sretneš jer zaraženi je možda malo prije bio u liftu i eto ti virusa. Najbolje bi bilo odspavati zimski san kao medvjed i probuditi se kad sve prestane. E, kad bi se to moglo…'

Tomo se digne, nasloni na balkonsku ogradu i pogleda na ulicu. Nigdje nikoga. Nema ni auta. Mrtav grad. Zagleda se u daljinu. Sunce će uskoro zaći. U to se doba obično vraćao iz šetnje. A sada? U trenu mu sine ideja kako bi napokon ipak mogao napraviti malu šetnju. Mogao bi odnijeti smeće u kontejner. Sada nikoga neće sresti pa je sigurno. Ta ga misao razvedrila. Malo šetnje izvan stana sigurno će mu dobro doći. Brzo se obukao, uzeo vrećicu sa smećem i spustio se liftom u prizemlje. Izašao je iz zgrade. Nigdje žive duše. Taman kako je i mislio. Polako je došao do spremišta gdje su bili kontejneri. Otključao je vrata i ušao. Svjetlo se automatski upalilo. Prišao je jednom kontejneru i ubacio vrećicu. Razmišljajući kako bi možda mogao prošetati ulicom dvjestotinjak metara i potom se vratiti u stan, došao je do vrata. Uhvatio je kvaku. Vrata se nisu otvorila. Nešto je zapelo. Probao je opet. Ništa.

'Ključ. Trebam probati ključem', pomisli.

Tada je shvatio da je ključ ostavio u bravi izvana, misleći ga uzeti kad zaključa spremište po odlasku. Obuzeo ga strah. Uspaničio se. Uhvatio je kvaku pokušavajući otvoriti vrata. Udarao je rukom po vratima. Uzalud. Ništa nije pomoglo.

„Halo! Ima li koga? Halo!“

Nakon par minuta shvatio je da ga nitko ne može čuti jer na ulici nema ljudi. Svi su u stanovima. Dosjetio se da je najbolje pozvati sina i da on dođe otvoriti vrata. Bolje je pozvati njega nego kojega susjeda, pa da mu se poslije cijelo susjedstvo smije. Posegne u džep po mobitel. Trnci mu prođu tijelom. Mobitel je ostao na stolu. I što sad? Uskoro će mrak i pitanje je hoće li više itko nositi smeće ili proći ovuda. Što ako će cijelu noć ostati u spremištu? Srce mu jače zakuca. Priđe vratima i počne lupati. Primirio se nakon kraćeg vremena, shvativši da lupa uzalud. Odlučio je osluškivati pa kad će čuti da netko ide ulicom, onda će lupati. Na kraju ne bude li nikoga prije no što padne mrak, odlučio je da će pokušati razbiti vrata i tako izaći iz ove klopke, u koju se bezrazložno uhvatio. Mogao je lijepo sjediti na balkonu i gledati zalazak sunca, a sin bi sutradan i tako bacio smeće.

…

„Susjeda! Susjeda! Ne bojte se! Ja sam vaš susjed, Tomo s desetoga kata. Ne bojte se!“

Prepoznavši glas, gospođa Nada stane.

„Susjed Tomo!“ začuđeno je izgovorila.

Vidno uplašena, gledala ga kao da vidi duha.

„Baš ste me prepali. Uopće vas nisam vidjela kad ste došli i ušli u spremište.“

„E, susjeda, susjeda. Niste me vidjeli jer sam valjda već sat vremena unutra. Hvala Bogu da ste došli baciti smeće.“

„Sat vremena?“

„Sigurno. Ne znam koliko je sati, ali sunce je već zašlo. Nisam mogao otvoriti vrata. Već sam razmišljao da ih nekako razvalim, ali to su aluminijska vrata. Da su barem drvena.“

„Pa zašto niste zvali u pomoć?!“

„A joj! Sve ću vam ispričati. Dođite pridržati vrata, a ja ću baciti smeće u kontejner!“

_________________________________________________

Objavljeno u zbirci kratkih priča s natječaja za najbolju kratku priču Hrvatskog kulturno umjetničko prosvjetnog društva „Stanislav Preprek“ Novi Sad „Preprekova jesen 2022."