Stjepan Crnić | Godišnjica

 

Ivan je stavio ružu na stol i naručio kavu. Udobno se smjestio i pogledom je pratio malobrojne šetače koji su uživali u šetnji plažom. U zraku se osjećao miris oleandra i mora. Činilo mu se da je sve potpuno isto kao i lani. S nestrpljenjem je čekao Maju. Konobar je donio kavu. Malo je srknuo i pogledao na sat. Zakazano vrijeme je  prošlo. Maja obično nije kasnila. Zebnja mu prođe tijelom. Sjena sumnje koja ga prati u zadnjih mjesec dana kao da je postala veća. Pogledao je prema stolu do njega gdje je lani sjedila Maja sa svojim prijateljicama. Bio je prazan. Prisjećanje na taj dan, izmami mu osmjeh na lice. Toga je dana odlučio prošetati gradskom plažom, sjesti u kafić i odmarati se uz piće. Uživao je u mirisima svježine, mirisima mora i laganom povjetarcu koji je nosio miris oleandra. Zaustavio se pred kafićem Baketina i odlučio popiti kavu. Bilo je rano pa je svega nekoliko stolova bilo zauzeto. Ispijao je kavu i uživao u toplini sunca i pogledu na more. Na trenutak je zažmirio i potpuno se isključio iz događanja oko sebe. Isključio je i misli. Jednostavno, sjedio je i uživao. U stvarnost ga vratio ženski smijeh za susjednim stolom.  Kao probuđen iz sna pogled mu se zaustavi na crnokosoj djevojci koja je upravo okrenula glavu prema njemu. Nasmiješila se. 

'Sigurno sam smiješan ovako zbunjen', pomislio je i nasmiješio se sam sebi.

Protrljao je oči, srknuo kavu i zagledao se u djevojke. Njihova vedrina i smijeh dodatno su ga oraspoložili. Osjećao se kao da je na veseloj predstavi. Djevojke su se zabavljale pričanjem smiješnih događaja i slikanjem te slanjem fotografija prijateljima. Nakon kratkog vremena, pozvale su konobara. Crnokosa je slikala svoje dvije kolegice. Nekoliko poza s pozadinom mora, a onda je jedna od kolegica pružila svoj mobitel da njime napravi par slika. Djevojka se prvo spetljala s dva mobitela u ruci, a onda je svoj stavila na stol i napravila pet-šest snimaka. Potom su sve zajedno veselo krenule plažom dalje. Sa smiješkom na usnama,  Ivan ih je pratio jedno vrijeme, a onda je skrenuo pogled na stol za kojim su sjedile. Na stolu je bio mobitel. Digao se, uzeo mobitel, platio piće i požurio za djevojkama.

„Dobar dan. Oprostite na smetnji, ali ostavile ste jedan suvenir na stolu.“ 

„Isuse, Bože! Pa to je moj mobitel“, zaprepasti se crnokosa djevojka.

„Da, ja sam sjedio za susjednim stolom. Slučajno sam vidio da je ostao i požurio da vam ga vratim.“

„Isuse! Ne mogu vjerovati. Hvala vam puno. Kako da vam se odužim?“

„Može jedno piće.“

„Piće? Pa sad smo bile u kafiću. Evo vam pa naručite nešto.“

Djevojka pruži deset eura.

„Ma ne! Nikako. Može samo kava.“

„Ali mi idemo u razgledavanje grada.“

„Super! Mogu i ja s vama pa ćemo poslije popiti piće. Znam dobar kafić u starome gradu.“

Ovom je izjavom začudio i sama sebe. Nikada nije odobravao ovakav način upoznavanja, ali sjaj u očima crnokose djevojke izazvao je toplinu u njegovu tijelu i kao da ga pozvao da im se pridruži. I tako je Ivan upoznao Maju i njene dvije kolegice s fakulteta koje su joj došle u posjet i odlučile razgledati Trogir i okolicu.

…

Maja je već svakako morala stići. Nazvao je. Ništa. Napisao je poruku: „Ljubavi, čekam te. Stižeš li?“ Očekivao je odgovor, pogledavao na mobitel, no Maja se nije javljala. Bio je u nedoumici. Zašto se ne javlja? Crv sumnje jače je proradio u njemu. Sjetio se događaja od prije dva dana i zebnja je prošla njegovim tijelom. Maja je tada rekla da se ne mogu naći jer mora učiti. U zaostatku je zbog izgubljena vremena vikendom pa mora puno toga nadoknaditi. Prihvatio je to kao normalno jer je Maja zadnja četiri vikenda boravila s obitelji na Drveniku Velom kod bake koja se razboljela. Iako je žarko želio da se nađu nije inzistirao na tome znajući njenu odlučnost da na ispitu dobije odličnu ocjenu. Bio joj je to zadnji ispit u ovogodišnjem ljetnom roku i nije želio da zbog njega ne ostvari svoju ambiciju. Odlučio je te večeri prošetati uz more i otići do crkve Sv. Lovre. Tamo se pomolio za njihovu ljubav i Majinu baku. Na povratku, prošao je pored Caffe bara – pizzerie Bobis prisjećajući se prošlogodišnje kave s Majom i njezinim kolegicama nakon razgleda staroga grada, a potom je  zastao kod restorana Vanjaka. Ni sam nije znao što ga je zaustavilo. Pogledao je u restoran. Učinilo mu se da za jednim stolom sjedi Maja. Pogledao je bolje. 

'Ma ona je! Sigurno je ona.'

Prišao je bliže. Sada više nije bilo sumnje. Maja je sjedila za stolom s mladićem kojeg je vidio prije mjesec dana u trajektnoj luci. Bilo je to nakon prvog vikenda kada je Maja otišla na Drvenik u posjet bolesnoj baki. Ivan ju je dočekao. Sišla je s trajekta u pratnji visokog mladića duge smeđe kose. Pozdravili su se na obali. Ivanu se učinilo da su se zamalo poljubili. Njihov pogled odavao je zaljubljenost. Skamenio se.

„Bok Ivane!“ pozdravila je.

„Bok! Kako si?“

„Umorno, ali dobro.“

„Kako je baka?“

„Dobro je. Baš se razveselila mom dolasku.“

„Lijepo. Baš super. A tko je ovaj dečko s kim si putovala?“

„A, on? On je moj prijatelj. Živi dvije kuće od moje bake. Znamo se još iz djetinjstva.“

 Nije mu se tada svidjela ta priča o prijatelju, a posebno zato što je osjetio zbunjenost u njezinu glasu kada je pričala o njemu. I sada, opet on. Srce mu jače zakuca. Vrućina mu prođe tijelom. Izgleda da ga Maja vara. Stajao je kao skamenjen ne znajući što bi. Prići im ili otići? Malo se pribrao i odlučio prići stolu.

„Dobra večer!“ pozdravi ih Ivan.

Maja ga iznenađeno pogleda.

„Ivan? Otkud ti?“

„Otkud ja? Bolje je pitanje otkud ti?“

„Pa eto. Izašli smo na večeru. Evo, upoznaj se s Marinom. “

„Sjedni s nama“, reče Marin.

„Ma ne, ne bih vam smetao. Ionako sam mislio samo šetati.“

„Ma popi jedno piće“, bio je uporan Marin. 

„Ne hvala! Samo vi uživajte!“

„Čekaj Ivane! Sjedni s nama!“ pozvala ga Maja. „Nemoj se ljutiti!“

„ Ne ljutim se.“

„Daj onda sjedni. Marin ide ujutro za Drvenik pa je svratio po neke stvari za baku i molio me da izađemo na večeru. Sigurno ne bih išla da me mama nije natjerala.“

„Da, istina. Mama ju je natjerala. Rekla je da mora malo odmoriti. Baš mi je bilo neugodno. Da sam znao da će to biti toliki problem odustao bih i pitati.“

Ostali su kratko. Na rastanku, samo su se pozdravili. Maja ga nije uobičajeno poljubila. Osjećao je potpunu konfuziju u glavi. Bio je siguran da se zaljubila u Marina i da je upravo zbog njega svaki vikend išla na Drvenik. Baka je bila samo izgovor. Osjećao je da se njihova veza ohladila. Ipak, Maja ga nazvala te večeri i dogovorili su sastanak za danas. Rekla je da ovaj vikend ne ide na Drvenik jer svakako želi da zajedno proslave godišnjicu njihova susreta. Potvrdila je to i sinoć. Nadao se da će današnji sastanak otkloniti sve njegove sumnje i da će se sve vratiti u normalu. Zazvonio je mobitel. 

„Bok Ivane! Oprosti što ti se nisam ranije javila. Jutros je zvala bakina susjeda. Baki se stanje jako pogoršalo. Zbog toga smo se žurno spremili i krenuli na Drvenik. U brizi, čisto sam zaboravila na vrijeme, a mobitel mi je bio stavljen na tiho. Stvarno mi je žao. Obećavam da ćemo se vidjeti čim se vratim. Oprosti. Pričat ćemo o svemu kad se vratim… Ne brini.“

'Pričat ćemo o svemu. O svemu!', zujalo mu je u glavi, odzvanjalo kao eho velike snježne lavine, eho oluje koja neminovno dolazi.

„Što se tu ima više pričati?“ upita sam sebe.

Naručio je travaricu. Popio je naiskap, ostavio ružu na susjednom stolu i krenuo plažom prema Trogirskom mostu. Odlučio je prošetati …

___________________________________________________________________________

Objavljeno u zbirci kratkih priča „Priča se (p)o gradu“ sa IX  natječaja za najbolju neobjavljenu priču gradske knjižnice Trogir 2023. godine