sve je bila velika pogreška toga jutra,
trebalo je početi proljeće,
trebale su zamirisati proljetnice,
a mirisalo je na snijeg i dim,
ali nije padao snijeg,
padali su dimnjaci, krovovi,
balkoni, grede
ti si trebala još spavati,
još malo ostati u toploj čahuri sna,
dosanjati san,
trebala je mačka drijemati pored tvojih nogu,
trebala si čuti samo zvono bicikla,
i pjesme s mobitela,
a čula si tutnjavu zemlje, sirene, galamu,
vikali su, uđite u kuće,
vikali su, izađite iz kuće,
ali ti nisi stigla,
nisi uspjela pobjeći,
nisi mogla utisnuti stopala
u mapu svijeta,
još malo plesati, putovati,
nisi mogla prstima prevoditi cvrkut ptica
na znakovni jezik,
ništa više nisi mogla
nitko ti nije govorio da se i kuće
mogu rasporiti i umrijeti,
da se zidovi mogu umoriti i pasti,
u prah se pretvoriti,
da vrisak može u grlu ostati
pogrešno je bilo i mjesto na koje si otišla,
skinuli su ti zavoje,
masku i cjevčice i ostavili te samu,
a ti si s oblacima u kosi,
s rukama djevojčice,
samo u spavaćici
otišla tamo,
gdje te nitko ne vidi
zemlja je kriknula,
svijet se slomio,
popucao, smanjio, stanjio
riječi su ranjene puzale preko ceste
i proljeće se razbilo, jer si ti otišla tamo,
kamo ne idu djevojčice
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.