Nada Vukašinović | Razbijeno proljeće

 

 

sve je bila velika pogreška toga jutra,

trebalo je početi proljeće,

trebale su zamirisati proljetnice,

a mirisalo je na snijeg i dim, 

ali nije padao snijeg,

padali su dimnjaci, krovovi, 

balkoni, grede

ti si trebala još spavati,

još malo ostati u toploj čahuri sna, 

dosanjati san,

trebala je mačka drijemati pored tvojih nogu,

trebala si čuti samo zvono bicikla,

i pjesme s mobitela,

a čula si tutnjavu zemlje, sirene, galamu,

vikali su, uđite u kuće,

vikali su, izađite iz kuće,

ali ti nisi stigla,

nisi uspjela pobjeći,

nisi mogla utisnuti stopala

u mapu svijeta,

još malo plesati, putovati, 

nisi mogla prstima prevoditi cvrkut ptica

na znakovni jezik,

ništa više nisi mogla

 

 

nitko ti nije govorio da se i kuće

mogu rasporiti i umrijeti,

da se zidovi mogu umoriti i pasti,

u prah se pretvoriti,

da vrisak može u grlu ostati

pogrešno je bilo i mjesto na koje si otišla,

skinuli su ti zavoje,

masku i cjevčice i ostavili te samu,

a ti si s oblacima u kosi, 

s rukama djevojčice, 

samo u spavaćici

otišla tamo, 

gdje te nitko ne vidi

zemlja je kriknula,

svijet se slomio,

 popucao, smanjio, stanjio

riječi su ranjene puzale preko ceste

i proljeće se razbilo, jer si ti otišla tamo,

kamo ne idu djevojčice