nedjelja, 16. kolovoza 2020.

Nada Vukašinović | Dama sa suncobranom, čovjek s kišobranom


Jučer mu je rekla da bi se mogla brinuti o njemu, napisati preporuku za njegovu knjigu, poslati mu pjesmu koju najviše voli, nekakav dobar recept od povrća. Znala ga je svašta pitati. Ostao bi ostao nekoliko trenutaka zbunjen, kada bi ga pitala je li popio vitamine, jeo povrće, je li uzeo kišobran. 

Nudila mu lik je i fabulu za novi roman, jer da su mu ženski likovi loši, a priče razvučene i dosadnjikave. Kaže, ljudi danas vole čitati o pravim ženama, koje se glasno smiju, kojima pukne nokat ili brišu suze, a ponekad razbiju i čašu ili imaju žuljeve od cipela.

Nije prestajala brbljati da je stigla baš u pravo vrijeme, a on bi se sada trebao s njom sprijateljiti, jer autor mora voljeti svoje ženske likove, iako ona zna da ima i takvih poput Tolstoja. Zatrpala ga je riječima i nije više znao raspetljati poruke, što je bilo prije, a što poslije, što pripada prošlosti, a što budućnosti.

Malo je mucao, kada joj je objašnjavao da se zna brinuti o sebi i da ne želi nastaviti ovakav razgovor, jer ne poznaju se dovoljno. Ipak riječi su dolazile i on je nastavio monolog. Dugo je pričao o svom djetinjstvu, o kući u kojoj je odrastao, o prijateljima koje je nekada imao.
   
Večeras, on stoji u crnoj zimskoj jakni na otvorenim vratima s kišobranom u ruci. Trebao bi napraviti još jedan korak preko praga  i otvoriti kišobran, ali on se naslanja na zid i oklijeva. Udiše noćni zrak i gleda kako se srebrni potok slijeva s krova i nestaje u mraku. Ispod ulične rasvjete je pljusak poput zida, i dijeli ulicu na dva dijela, na svjetlo i tamu. Ako bi netko pažljivo gledao s druge strane ulice, mogao bi primijetiti da se on premješta s noge na nogu, da su mu obrve izvijene u luku i da je čvrsto stisnuo vilicu.  
 
Zadnji je dan travnja, proljetni vjetar mu hladi leđa, drhturi prekriženih ruku na prsima, iako je noćni zrak već mirisan. Ovdje noć iznenada padne na ulice i trgove, kao da ju netko istrese iz ogromnog lonca.  
 
Pogledom istražuje prozor po prozor i broji siluete neznanaca. Ispod vrata stanova, preko balkona, buja, raste i prelijeva se na ulicu plava svjetlost s televizijskih ekrana.
 
Ljudi su se već uvukli u svoje mračne sobe i za sobom zaključali dvostruka vrata. Da barem nisu toliko uplašeni. Najlakše se povjeriti neznancu. Mogao bi nekome pričati o bijeloj dami. Slučajne riječi koje razmijeniš s neznancem mogu postati ljekovite. Razmišlja o bijeloj dami sa suncobranom s crno - bijele fotografije. Dolazi i odlazi. Sada je  njezino vrijeme. 

Možda upravo sada, dok on otvara kišobran, ona sklanja glavu u sjenu suncobrana, ili možda pliva u toplom moru, hoda bosa po pijesku i briše znoj s lica.

Iako se po geografiji i životopisima oni nikada  neće susresti, ipak razgovaraju, ukrstili su im se putevi i isprepliću biografije.  Miješa se njegovo i njezino vrijeme, zajedno putuju, a ne vide se. 

Vidio je davno, u svom zavičaju, drveni paviljon za prognozu vremena. U njemu žive,  gospodin s leptir mašnom i crnim kišobranom i bijela dama sa suncobranom. Žive u istom paviljonu, kreću se istim putem, a nikada se ne susretnu. Gospodin dolazi s kišom, a dama najavljuje vedar i sunčani dan.
 
I on živi na visokim minusima, puše u smrznute prste i čisti snijeg oko kuće, dok mu se oštre ledene iglice zabijaju u obraze. Njegov svijet je na drugom kontinentu, a između njih dvoje je ocean i nekoliko vremenskih zona.

Nekako je već navikao na njezinu prisutnost i sada razmišlja gdje bi mogla biti, što radi, kakve knjige čita? Kod nje je svijetli dan, probuđeno proljeće. Oči su joj pune zelenila, sunce se zapetljalo u kosu. Možda sada šeta gore - dolje po ulici, možda nekoga i čeka. 
Navikao je i da ga noću budi. Tek što ga savlada san, ona ga probudi, govori mu kako je provela dan, što je čitala, gdje je bila. Njegova jutarnja kava i novine, njezin popodnevni odmor u sjeni. 

Pisala mu je, kada god budeš mislio o meni, dobit ćeš pismo i sada on očekuje nekakav znak, riječ, poziv. Otvorio je kišobran, zakoračio preko praga i krenuo prema svjetlu. Zastao je trenutak i čekao da mu se javi bijela dama sa suncobranom.
 
Mogla bi mu reći, kasniš i eto, opet šutiš. Kako možeš biti tu negdje, u istom paviljonu, a tako ravnodušno šutjeti, kao tuđinac?


Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.