četvrtak, 22. listopada 2020.

Nada Vukašinović | Romansa


Jučer sam na Cvjetnom, čekao čovjeka koji mi se javio preko oglasa da bi kupio kuću mojih roditelja u Zagorju, kad za stol mi dođe i pruža obje ruke jedna od one dvije Julije, sjećaš se? Obje su bile na balkonu one plave zgrade, jedna na drugom katu, a druga u prizemlju. Mahale su, a ja sam u to vrijeme bio siguran da obje mašu meni. Ona crvenokosa s drugoga kata, e ta mi je sjela za stol. Sada ima kratku, ali još uvijek crvenu kosu i dobro se drži. Uspješno prikriva godine širokom odjećom i tamnim naočalama. Osmijeh joj se nije promijenio. Puno priča, sve pršti od energije, još uvijek je onako vesela i glasna. Dugo smo mislili da je balerina, jer je imala takve, graciozne pokrete, poput balerine. 


Prepoznala me odmah. 


Kaže udala se, ima dvije kćeri i još uvijek radi na televiziji .


A udala se za onog bubnjara iz kvartovskog banda, što je često dolazio k nama na probe. Udala se i razvela. Nije bio od nekakve koristi, nije se baš brinuo o njima. Kaže bilo pa prošlo, al najbolje su godine tek pred njom. 

I naravno da sam pitao za drugu Juliju, onu plavu. Ona što je živjela u prizemlju i u sumrak češljala svoju dugu kosu. Nikada nisam vidio ljepši prizor, mlada djevojka koja raščešljava svoju kosu, a možda je tiho i pjevala, ali to nisam čuo. Kad bih se vraćao kući bila je na balkonu i mahnula bi mi stidljivo. 

Često je nosila pisma na poštu. Nitko nije znao kome je zapravo pisala.


Plava Julija je pisala i prstima po zraku kao da je plela svilenu mrežu. Pored mene je stanovao gluhonijemi Tomo. Nakon desetak godina, tek kad sam odselio iz ulice, saznao da je ona njemu slala poruke. Čuo sam tu priču. Baš Kao Romeo i Julija. Tomo je radio u Uljari u tri smjene kao običan radnik, a ona je završavala farmaciju. Njezini su prekinuli tu vezu odselili se na drugi kraj grada. Tužna priča.


I jučer mi priča crvenokosa Julija, da je plavokosa na nekakvim lijekovima, da teško hoda i da ima samo Romea. Živi u neboderu na Savici i više ne nosi pisma na poštu. 


Kad se upali ulična rasvjeta ona i Romeo izlaze u šetnju. Hodaju polako, zastajkujući pored dječjeg igrališta, jer Romeo jako voli djecu. Na nasipu sjedne na klupu i dugo gleda u Savu. Čeka Tomu, tako mi je rekla Crvenokosa.


Romeo uglavnom šuti i hoda nekoliko koraka ispred nje. 

Uglavnom je poslušan, ali kao svaki labrador koji puta se otrgne i potrči za golubom.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.