petak, 1. svibnja 2020.

Nada Vukašinović | Gesta

dok olujni sjeverac po prozoru lupa,
razmišljam kratko,
nekoliko minuta,
i uronjena u plavu svjetlost,
u društvu miša,
pojavim se tu i tamo,
tiho, kao duh s mreže
bezglasna,
bez otisaka stopala,
slaba,
pritisnuta turobnom tišinom,
i ne znam koja je veća,
ona u meni, ili ona oko mene
spoje se i rastu,
pa preliju preko ruba

mislim, nitko ne vidi moju gestu,
pa dodirujem uho,
šmrcam, brišem suze,
odmahujem rukom
i vrtim glavom,
jer znam da netko ne može dalje,
ipak, svi vide da žmirkam,
i krivim lice,
da lomim i srce i kruh
pa opet lijepim,
dodajem ciglu napuklom zidu,
da nekoga podižem nježno,
držim za ruku i pažljivo vodim
korak po korak do prve klupe,
a modro nebo šuti i zuri

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.