petak, 24. srpnja 2020.

Nada Vukašinović | Male stvari

  
Ulazi par, visoki gospodin u crnom odijelu s leptir mašnom i ona, atraktivna plavuša dugih nogu na visokim potpeticama, glasna i sklona nekontroliranim izljevima emocija.
  
Otvara joj vrata, ona se glasno smije, namješta kosu, igra se njegovanim rukama dodirujući plavi, svileni šal.
Dok pomiče njezin stolac i pruža joj svoju ruku, on se paranoično okreće oko sebe, tražeći zaklon od tuđih pogleda. Pronalazi utičnicu i namješta mobitel na punjenje, a onda vadi iz torbe knjigu, koja još miriše na boju i pokazuje joj naslovnicu.

- Eto, objavljena je i ova!

Tiho priča o knjigama koje je napisao, nagradama koje je dobio, o gradovima gdje je živio. Nešto govori i o njihovim zajedničkim interesima pa o svojoj političkoj korektnosti i zahvaljuje joj što je došla u podne po takvom suncu s drugog kraja grada.

Ona ga sluša, ali stalno okreće glavu prema vratima, nemirno vrti prsten na ruci i namješta šal oko vrata. Ne razumije baš sve što on govori pa nelagodu nespretno prikriva smiješkom, pokazujući biserne sjekutiće. Pomiče po stolu šalicu s kavom pa iz torbice vadi preklopno, bijelo zrcalo, nanosi još jedan sloj ruža boje fuksije. Sunce joj skakuće sad po licu, sad po kosi, a onda se umiri u očima boje lješnjaka.

- Ujutro mi pošalji samo male stvari, nacrtane ptice, neka plava vrata, pjesmu koju voliš, uglavnom sitnice s tvojim potpisom.

- Sutra putujem.

Između dijaloga duže stanke. On nespretno zvecka žličicom, rasipa šećer iz vrećice, otvara i zatvara knjigu. Traži pogodan trenutak za uzmak. 

- Vrijeme je, kaže, moram na šišanje i izvlači punjač iz utičnice. 

Na šanku ostavlja sitan novac i zamoli još jedno crno pivo s nogu. Ona nestrpljivo okreće pogled vratima. 

- Čeka me … idem…i ona će tiho.

I eto on joj već otvara vrata, na nos nabija sunčane naočale, vodi računa o svemu, o malim stvarima, kako pada sjena na nogostup, koja je boja semafora, kakva je situacija na pješačkom i bez okretanja, odlazi usred rečenice, kao da je sutra još jedan isti ovakav dan. 

On je gospodar priče, njegov život se i danas preselio u priču. Fikcija je stvarnost, samo protagonisti su živi, a lijepa, nasmiješena žena bi  mogla biti lik u novom romanu.

Ona ga dugo gleda kako odlazi povijenih leđa i klati se s noge na nogu poput velike, ostarjele bebe.
 
A on će već sutra biti na drugoj strani oceana, u drugoj vremenskoj zoni, sam, opkoljen snijegom i debelim minusima. S bijelim prerijskim mačkom u krilu gledati će kroz prozor niz pustu ulicu i razmišljati o mladoj ženi. Još nema ime, ali smislit će već nešto, bit će ona dinamična protagonistica u novom romanu. Samo još da zaplet smisli, kakvu ljubavnu priču između sredovječnog muškarca i mlade žene. Zdravorazumski će razložiti pojam političke korektnosti i psihološki razraditi njegovu motivaciju i njezine želje.

Pridržavat će sijedu glavu s obje ruke i ponavljati pitanje:

- Zašto ona zapravo toliko želi samo male stvari s mojim potpisom?

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.