Nada Vukašinović | Kuću treba prodati

 

Kada su početkom ožujka, zaškripala dvorišna vrata, kuća je poskočila od radosti. Sunce joj je namignulo i dalo znak da širom otvori ulazna vrata, a onda redom zagrijalo sve zidove toplim prstima. Veselila ju je i sama pomisao na užurbanost, dodire malih dlanova, dječje korake, zveckanje čaša i smijeh za stolom. Već je vidjela snene glavice u toplim posteljama, bijeli stolnjak i postavljeni stol za nedjeljni ručak u velikoj sobi.

Vidjela je i njega kako trlja oči, kako je zaboravio da ga bole noge i požurio prema novom automobilu. Nešto isprekidano govori, smije se i širi ruke. Nije to više onaj čovjek koji satima gleda niz ulicu.

Čvrsto ih drži i ne oslobađa iz zagrljaja, a oni se s nelagodom prepuštaju trenutku. 

Već mu drugu godinu nitko nije otvorio vrata, jer je dalek put, puno rade, a imaju i malu djecu.

Godinama je zatočen u velikoj kući i navikao je na šutnju. Od ranoga jutra izviruje na ulicu, otvara prozore, koracima mjeri sobe, dlanovima zidove, otključava vrata.

Uvečer pri slabom svjetlu gleda kalendar, poluglasno broji i računa, stavlja oznake. 

Zimi je najgore, samoća čuči u svakom kutu, hladni su zidovi i mrak odmah nakon ručka zaskoči kuću.

Mislila je kuća da će ga djeca prije zime povesti sa sobom u grad. 

Tijelo mu je slabo, savija se prema zemlji. Kuća osluškuje njegove uzdahe i tihe monologe između ponosa i poniženja. Sam sebe je osudio na čekanje. 

Kuća pamti vremena kada da su sinovi ostajali u kući i brinuli o nemoćnim roditeljima. Oduvijek je tako bilo, sinovi su bili korijen, oslonac i zalog dostojna života. Sinovi su nastavljali život.

Njegov sin već dugo ne dolazi, ne traži ga, ništa ne pita. Starac je prepušten svojim teškim mislima. Ostavljen je u praznoj kući kao ničiji otac, kao islužena stvar u kutu. Kuća više ne može pronaći dobru riječ kojom bi ga podigla i razveselila, riječ koja bi bila ljekovita. 

Svako jutro on otvara prozor, nalakti se na prozorsku dasku i čeka dok mu ruke ne odrvene, dok mu se vrat ne ukoči, a onda krene prema ulaznim vratima. Ogleda se, osluškuje, očekuje neki znak, neki novi zvuk, a onda uroni glavu u ruke. 

Zimus je posjekao sva stabla jabuka i krušaka u dvorištu, kaže ne trebaju mu više. Ne trebaju mu ni mlade šljive uz ogradu, ni bijele trešnje. Od svega je odustao, ali od njega nikada neće odustati. A danas je njegov sin došao reći da kuću odmah treba prodati. Za malo novaca, cijene su takve, a i kuća propada ako se ne održava, a oni nemaju toliko vremena, a nemaju ni novaca za popravke. Odlučio je.

Sin najprije obilazi kuću, procjenjuje, računa i oklijeva prije nego li otvori dvorišna vrata. Ne pita ga ništa, kao da je sutra još jedan isti ovakav dan i kao da će sutra o svemu razgovarati. Djeca prebrzo odrastu i odu. Čim se rode, šire krugove i žure da što prije odu iz vidokruga. Nikada nemaju vremena i ne okreću se. Brinu o svojim poslovima, ali to tako valjda mora biti.

Pola njega je odsječeno, ali neka rade što žele, ionako ga više ništa ne pitaju. 

Ne zna kada ga je počeo gubiti, kada ga je izgubio. Razgovori im nikada nisu išli. Uvijek je bilo zamuckivanja, nakašljavanja, odlazaka u pol rečenice, jer je on nešto nije rekao, jer je rekao u krivi čas. Nisu naučili razgovarati kao otac i sin, ali naučili su o svemu dobro šutjeti.

Godinama je strpljivo čekao, da sin diplomira, da dobije bolji posao, da kupi veći stan, da promijeni auto, da djeca završe razred.

U žurbi su se svi izvezli iz dvorišta, ni kapiju nisu za sobom zatvorili. Jedva čekaju da zamaknu iza zavoja. Unuci su ga još dugo gledali i mahali kroz otvoren prozor automobila. 

Sad može plakati, nitko ga neće vidjeti i nitko neće znati. Vjerovao je da dobro radi, ali nije ispalo dobro. Sve to dati za malo novaca! Ostavio je zdravlje u toj kući! Kako otići, ostaviti temelje i kućni prag, kako zaboraviti?

- Još sam tu, još dišem, ne mogu samo tako otići. Ne mogu dalje, moj put tu završava, to je mislio reći.

- Učini ono što moraš, već si odlučio, tiho je rekao.

Pada snijeg, hladno je, a on još sjedi kao okamenjen na kućnom pragu, samo u kariranoj crno - bijeloj košulji. Nije ih stigao ispratiti do kapije, spor je. Niti jedno sječivo ne ubija, kao što ubija ravnodušnost. Starac nije naučio te njihove igre ljubomore, okrivljavanja, manipulacije, ucjene. 

Polako korača kroz prazne sobe i puni ih svojim teškim koracima, plitkim disanjem, suhim kašljem. Škripi  hrastovi pod, ili možda grede na tavanu. Oslanja se na zidove, otvara i pretražuje ormare, police, ladice i ne može se sjetiti, što bi bilo najpotrebnije i najvažnije ponijeti iz kuće. Što bi mu moglo trebati tamo? Ništa mu ne treba. Uskoro će spavati u tuđem krevetu.

Sjeo je za stol i dugo rukom glačao duboke bore u grubo obrađenom drvetu, i zaokupljen tim važnim poslom nije primijetio igru sjena na zidu. A kuća ga je htjela razvedriti i zabaviti. Željela je na kraju još nešto učiniti za njega. Samo kada bi oni mogli još malo pričekati s prodajom, neće on dugo ovako, mislila je kuća.

Kuća je pucketala, namještala se, sakrivala bijelim dlanom dnevnog svjetla mračne pukotine na zidovima. Na kraju je odustala od svega i tiho zatvorila vrata i prozore i sama utonula u tišinu. Znala je da mu treba tih nekoliko sati sna.