više ne dijelim svijet,
na tvoj i moj,
na vremenske zone,
na geografske širine i dužine,
ne dijelim više svijet,
na usnule i budne,
jer sve sam pretvorila u tišinu i mrak,
u ravnu crtu,
sve sam zaključala i zatvorila,
samo se još oči pune
pustim ulicama,
bolnicama,
policom s knjigama,
praznim vješalicama,
i zloslutnim crnim kišobranom u kutu
svi imamo samo jedan zatvoreni prozor,
s pogledom na tanak mjesečev srp,
i izgubljenu zvijezdu u mraku,
na istom smo kontinentu,
bez dodira i zagrljaja,
izmučeni nesanicom,
goli i ranjivi,
plešemo kako znamo,
drhtimo,
dok zemlja pod nama tutnji
svi smo na istoj strani,
okupani plavom svjetlošću,
s mirisnim rukama,
zavezanih jezika,
i utišani do geste i znaka,
u društvu glasnih ptica
očekujemo novi val
zebnje i šutnje,
i s nevjericom
gledamo u noćne leptire,
u prazne čaše,
u haljine s ovratnikom od bijele čipke,
i mislimo na vrijeme,
koje smo proveli na ringišpilu
na skupo, preskupo, plaćeno vrijeme
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.