utorak, 29. rujna 2020.

Nada Vukašinović | Čitateljica i pisac


Uguram se na prvo slobodno mjesto i izgubim među koricama knjige iz koje viri označivač. Provirujem i ja iza korica, pogledam uokolo, a pored mene Matvejević. Sjedi sam, miran i tih u najudaljenijem kutu knjižnice. Daleko je od bljeskalica, mikrofona, novinara. Sav se uvukao u fotelju kao da ne želi nikome smetati. Nasmiješim mu se, ne mogu se pretvarati da ga ne znam, ali ne pomičem se da ga ne ometam u praćenju razgovora s gostom.

Učim o veličinama, biografijama i skromnosti. Nitko se iz prvih redova ne okreće k njemu, niti jedan pogled nije zalutao u zadnji red. 

Širi se miris tople kave koju će kasnije dijeliti.

Na promociji sam najnovije zbirke priča gosta iz Kanade. U krugovima smo, kratkopričaškim. Jednostavna priča, konkretan događaj, metafore, obrati, dobri i loši momci mijenjaju uloge. 

Slušam prve rečenice, fabule, dijaloge, citate.
Red spontanih dijaloga, anegdotskih priča, red čitanja. Malo širenja, duže digresije, čudo stvarnoga, ključna mjesta, mrvice u sjećanju, duga pitanja i kratki odgovori. 

Voditelj je dobro raspoložen, sunce sa zapada nam još uvijek grije leđa kroz stakla, nitko nikamo ne žuri.  

Probijamo se kroz priču i putujemo od nepoznatog poznatom, od važnog, nevažnom. Na sve pristajemo. Hodamo po groblju, gladimo bijelog prerijskog mačka u krilu, vraćamo se u djetinjstvo.    
U jednom trenutku se sve posloži i svatko svakoga razumije.

Pisac, cupka bosom nogom po parketu, smiješi se kada govori o čitanju prostora, u potrazi je, stalno na početku, svaki puta novo istraživanje domovine. 

Voli neobične likove koji se rode na neobičan datum, voli obrate u priči, čini se da je sve  stvarno, da su likovi stvarni.

Tražimo čudo, jer u priči je sve moguće i ona je više od života i samo napisano postoji. Vrijedimo onoliko koliko vrijedi naša priča. Pravi život je u riječima, a fikcija na pješačkom prijelazu, na oštećenom kolniku, na pustim kolodvorima u nepouzdanom sjećanju. Živimo svoje fikcije i pišemo svoje čudesne živote. 

Prije kave još jednom, bljeskalice kamera, široki osmijeh i spontani pljesak gostu.
Stala sam u red s kupljenom knjigom da bih dobila potpis. 

  • Vi se poznate, čujem iza sebe.

  • Ne,  ja sam samo čitateljica, nepoznata, a možda jednom postanem i lik u priči.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.