Lorena Vojtić | D o s t o j n o j

Kad me obuzima agonija, nostalgija ili nesigurnost... Njezin me zagrljaj izliječi, zacijeli mi rane. Djevojčica je to, koju pokreće pozitivizam. U njezinoj srži, nema ni trunke nedoumica. Ona točno zna, što i kako treba učiniti. Pored nje se osjećam bolje, svrhovito! Potreba da ju odgajam i zaštitim... Veća je od čitavoga svemira! Blagoslivljam dan, kada sam rodila svojega anđela. Od tada, pa nadalje... Više nisam sama, izgubljena, niti beznadna. Pronašla sam se u njezinom slatkom osmijehu... Plavoj, kovrčavoj kosici. Crnim očima i dugim trepavicama. Nedužnom izrazu lica, a opet, pametnom razmišljanju. Larissa, mudrice, majčina jedinice. Moja je zahvala tebi, presnažna, da bi stala u par redaka. Gledam te kako stasaš. Više nisi malešna, ali me tvoja ručica... Najviše motivira za novi dan! Boli će me i dalje, pokušati slomiti. Više neću biti žalosna, kao dok te nisam donijela na svijet. Vihori i bure, konstantno pušu. Kidaju mi dušu... Lome kosti... Držim se čvrsto. Molim Gospu, da ne pokleknem pod svojim križem... Ne potonem do morskih dubina. Gospodin je vidio naše muke. Kćeri... Dišem da bih te voljela! Bezgranično i sveprisutno... Kao najjača stijena... Božanski jedinstvena!

Lorena Vojtić 

deseta knjiga

Lorena Vojtić | Sramoćenje

Poneki govore da javnosti nisam trebala - iznijeti svoju intimu. Pisci su tu sa svrhom, da bi na vlastitome primjeru... ukazivali na eventualnu društvenu problematiku. Kako bi onda druge, maltretirane žene... imale hrabrosti, oduprijeti se? Na koga bi se ugledale? Morale su čuti i moj glas otpora! Zlostavljača ima posvuda. Vješto se prikrivaju, šute, čak i desetljećima. Ne žele postati bolji ljudi. Žene trpe i podnose razna poniženja. Naravno, strašne rečenice izgovaraju: narcisi, psihopati, manipulatori, egocentrici. U damama tinja nada proizašla iz ljubavi... da će nekada, u budućnosti, biti drugačije. Nažalost, grdno se varaju! Takvi se ljudi, skoro nikada ne mijenjaju. Njima odgovara - biti negativac u priči. Uživaju u tome, tonu u glib odvratnoće. Na supruge gledaju - kao na nižu vrstu. Hoće da im služite, pokoravate se i ne suprotstavljate. Pored njih nikada nećete biti voljene! Žive za to da bi vas iskorištavali. Bježite od njih, spašavajte djecu i sebe! Potražite (stručnu) pomoć. Učinite sve, samo nemojte odustati! Ne tratite vrijeme s pogrešnim "muškarcem". Pojedini elaboriraju da mi se mnogi podsmijavaju. Rulji je drago. Naslađuju se. Raduju se mojoj nesreći. Žalosno! Vjerujete li vi u Boga? Znate li da zloću koju odašiljete, On šalje pošiljatelju? Promislite o ovim riječima... Svjesna sam što činim. Zauzimam se za žrtve! Ne okrećem glavu kada uočim nepravdu... Ne prokomentiram: "Baš me briga, to me se ne tiče." Ukoliko se nitko ne bi obazirao na ovakve teme... ništa se, nikada, u svijetu, ne bi pokrenulo. Stagnacija jest, nešto najgore... Što se može dogoditi u ovome slučaju. Ogovarači, jedno imajte na umu! Na koji se način ovdje,  ophodite prema slabijima i nemoćnima... Ili čak nama, koji se ne libimo... stati u njihovu zaštitu... Takvu ćete kaznu, dobiti na drugome svijetu! Provjereno i sasvim sigurno. Pakao, čistilište i raj postoje. Ne pitajte me, kako znam...

Lorena Vojtić 

deseta knjiga

Lorena Vojtić | O podlacima

 

Nekoć sam bila plašljiva, poput srne. Tiha, nenametljiva, sramežljiva. Sitna, mirna i plaha. Jednom riječju - sjena. Nisam se htjela isticati, kako bih bila neprimjetna. Kao u limbu... Vršnjačko nasilje - obilježilo je moje djetinjstvo. Bilo me strah izreći svoje mišljenje. Prolazeći nevjerojatne traume, fobije. Poželjela sam biti nevidljiva! Da bih se zaštitila od gnjevnih predatora... Zatvorila sam osjećaje u kovčeg, duboko zakopan u podsvijesti. Uostalom, kao i svaki introvert. Stvorila sam - sigurni kutak... izolirajući se od loših osoba. Poslije su godine, učinile čudo. Ova spisateljica... preuranjeno je odrasla, osvijestila se. Preživjela nemoguće, a sada je samohrana majka. Tako sam ojačala iz korijena! Kao cvijet koji iznikne, u nemogućim uvjetima. Moja voda, prijeko potrebna za opstanak... jest pisana riječ! Više mi ništa ne možete. Mnogi me gađaju kamenjem, ali ne znaju... kako sam neuništiva! Hvala prijetvornim poznanicima. Ipak vrednujem njihov trud. Baš me zanima, biste li se tako hihotali... prepričavali dogodovštine, s odurnim smiješkom... da je vaš život, bio uvelike ugrožen? Što sam starija... podosta uviđam temeljnu istinu. Klonim se licemjera! Ljudska pokvarenost - nema granica...

Lorena Vojtić 

deseta knjiga

Lorena Vojtić | Znak jarac, podznak lav

Naizgled je hiperaktivna, krupnooka, djetinjasta. Ali toliko snalažljivu, ustrajnu i nepokolebljivu curicu... koja voli sebe, spretno izvodi, samouvjerene akrobacije... nikada nisam srela, vidjela niti upoznala. Rodila sam energičnu, pametnu, kompletnu ratnicu! Ponosna, što sam joj darovala ovozemaljsku priliku... da se pokaže, onakva kakva jest. Snažna, hitra, bistra. Na samome porođaju, skupa smo - pobijedile smrt! Nema toga izazova... koji ne bismo mogle prebroditi. Nitko nam neće poremetiti harmoniju. Funkcioniramo nezamislivo skladno, smireno, dobro... Ljubav između kćeri i majke... spona je koja teži nebu. Da, najjače smo u duetu!

Lorena Vojtić 

deseta knjiga

Lorena Vojtić | Silovanje u trudnoći

Bilo je ljeto 2019., srpanj. Imala sam 23 godine. S njegovim smo ocem i polubratom, otišli na vjenčanje rođakinje. Par dana prije toga, govorio je najgore bljuvotine protiv ove druge sestrične, koja će tamo biti prisutna. Kako je djevojka lakog morala, ne bira muškarce, da joj je kao mlađi - gledao u poveće grudi, te da potajice, želi biti s njom! Pazite, iako mu je u krvnom srodstvu, a to se pripisuje incestu! Drugim riječima, u mojoj je glavi gradio negativno mišljenje o curi, koju uopće niti ne poznajem! Dotična je prišla svima nama. Užem i širem krugu obitelji, pružila ruku, a jedino je njega poljubila u obraz. Tu mi se upalila "crvena lampica", da je možda, eventualno, bio u pravu. Njih su dvoje otišli nasamo automobilom, izdvojili se, "slagali aranžmane i bukete", nosili stolove za goste svadbe. Već sam postajala jako nervozna, okružena strancima, s Larissom u trbuhu, već trećem mjesecu trudnoće. Oboje su se vratili dobro raspoloženi. Ona si je točila pića koja je stigla, što nimalo ne priliči jednoj dami, a meni je ponestajalo strpljenja. Tada sam brzopleto izjavila, da joj je bolje - ranije se početi liječiti od alkoholizma, jer su šanse za oporavkom veće.

Lorena Vojtić | Božanstvenoj

Vidi se da Larissa ima Mjesec u Djevici. Već sada voli da sve bude uredno, čisto i precizno. Samoinicijativno slaže odjeću, igračke i obuću - u posve pravilnom redoslijedu. Brojne fotografije, sasvim zorno prikazuju navedenu pametnicu. Osim što joj kosa poprima nježnije nijanse, oči postaju sve tamnije. Dakako, u fokusu su: aktivnost, nestašluk, samouvjerenost i radoznalost. Ova napredna djevojčica gotovo nikad ne miruje, već evidentno teži postizanju novih rezultata. Par trenutaka, poslije zarobljene emocije u prolaznosti vremena... Osokolila se učiniti nekoliko samostalnih pothvata. Te je tako upotpunila svoj, još jedan u nizu, neuobičajenih dana. Pravi je blagoslov, imati ovako mudro i drugačije dijete. Kćerkice, neka te zanavijek čuva tvoja zaštitnica, Marija Gradinska... Ti si majčin anđeo.

Admir Džibrić | Lorena Vojtić - Praskozorje dobrote

Lorena Vojtić

Riječ je pokretač i zaista jako oružje. I jedna je dovoljna da promijeni svijet oko nas. Na tu ideologiju opominje nas poezija, književnost. I baš tim vođena i spisateljica Lorena Vojtić, uvodi nas u svoj svijet, začarani krug, u svoju maštu i snove, a krpeći pri tome puteve iluzija i zabluda, te time dokazujući da je i misionar. Stalni porast njenih djela i različitost tematika uz uobičajenu emotivnost, ljubav što čini zbirku kompaktnije i sadržajnije je ujedno i vidan napredak u vještom koketiranju i sa svojim iskušenjima, gdje se nesebično daje uz mnoštvo uzbudljivih otkrića. Posebnu izraženost odlikuje njen instikt koji pretenduje u osvajanju i rješavanju zagonetki, a pri tome ne skrivajući šta je njena trenutna oaza i gdje joj srce i duša nalaze smiraj. U tom svom tkanju inspiracija nekad dotakne i ispričane priče, ali ih ona opet u tom svom jedinstvenom izlaganju uvuče i čitaoca, te naizmjeničnim slojevima prikaže koliku čaroliju u sebi nosi poezija i proza. Ono što je najbitnije je da širi oko sebe ljubav, ali i grli prostranstva, te samim tim tom željom za opstankom odaje se da ne gubi vjeru u sebi, ali i svijet da može biti bolji. Svojim dinamičkim pokretima i plodovima kreativne mašte rađa pozitivne čestice koje su i smjernica, ali i njen zadatak kao spisateljice. Ono što možda ova njena knjiga je malo različitija od ostalih je više spominjanje najmilijih i najdražih, te se to i nameće kao osnova i glavna podloga. I bez obzira što moj posao treba da bude kritički osvrt i na pojedinačne naslove, ja namjerno ne spominjem nijedan, niti izdvajam dijelove knjige, jer bih na taj način okrnjio tu njenu cjelinu i kompaktnost. Stoga se i ne prepuštam takvom izazovu, već predajem čitateljima da oni isto stvore neki dojam, mada sam uvjeren da će se mnogi poistovijetiti s mojim mislima i riječima. I što reći na kraju, osim tople preporuke za nešto što će sigurno odzvanjati u mnogim ušima osoba koje je uzmu u ruke...

Lukavac, oktobar 2024.

Književnik, Admir Džibrić

Jadranka Varga | Lorena Vojtić - Praskozorje Dobrote

RECENZIJA 9. ZBIRKE POEZIJE

Lorena Vojtić je pjesnikinja tamnih, gustih i neprobojnih stihova koji odišu jednim grčem života, ali i sjajem ljubavi koja se proteže kroz svako napisano slovo.

Ova mlada književnica priklonila se ghotic poetry pronalazeći u njenim tamnim dubinama sebe izgubljenu u neshvaćanju okoline ili nekih osoba koje nisu nikada zaronile u te tamne dubine samih sebe.

Upravo tim pisanjem, Lorena zaranja duboko u sebe introspektivno trgajući svoje srce na komade i bacajući ga čitateljima da se pogoste tim njenim darovima.

Ne, Lorena nije tamna osoba tamne poezije, naprotiv, Lorena je dubokoumna osoba koja se izražava na njoj specifičan, ali briljantan način ostavljajući zamišljenog čitatelja koji možda tek nakon drugog čitanja shvaća ono o čemu Lorena piše. Svaka njena pjesma ima poruku, opisuje njen život, opisuje njene duboke osjećaje koje ne iznosi nikome, osim u svojim pjesmama.

Jedino ovakve osobe kao Lorena mogu pisati ovakvu poeziju koja vuče na poeziju koju je pisao Edgar Allan Poe, a kojeg je tadašnja okolina svrstavala u „crne pjesnike“, međutim, takva poezija je preduboka za površno čitanje. Takva poezija ne opisuje šareno cvijeće na zelenim livadama, sjaj sunca u proljeće, tople zvjezdane noći, zagrljaj dvoje koji se ljube. Naprotiv, takva poezija reže tkivo duše ove mlade pjesnikinje i ona ga slaže kao crni kolač na svoj poetski stol nudeći ga nesebično i s puno osjećaja.

„IZLOŽENOST

Pjesnici

moraju...

Svoju -

bolnost...

Predati 

svijetu!

Inače 

nisu...

Istinski

temeljiti.

Golemo je 

to breme!

Prenositi

tugaljivost...

Čitave 

planete.

Ali druge

opcije...

Nikako

nema.“

Da, to je ono o čemu sam upravo pisala: izloženost, jer pjesnici nose srce u očima, tugu na licu i hodaju ne dotičući tlo pod nogama. 

Pjesnici su izloženi dušom svojim čitateljima i takvu dušu je Lorena rasprostrla na bijeli stolnjak svog života ne mareći je li to bolno ili nije, hoće li to netko shvatiti ili neće. Ona, izražavajući svoja duševna stanja, otvara duše i svojih čitatelja koji se mogu pronaći u svakoj njenoj pjesmi, jer tko od nas nije doživio bol, strah, nemoć, tugu? 

Ghotic poetry je upravo takva poezija: emotivnost je nabijena do maksimuma, ali se ne razbacuje prštećim šarenim laticama, već je položena kao jesenje lišće natopljeno kišom i uvlači se u srce tišinom.

Lorena je tiha osoba, ali u sebi je glasna, jasna, jezgrovita i kao pjesnikinja je sazrela vrlo rano uvjetovano životom kojeg je živjela i kojeg živi. Neću pisati o Loreninom životu, mene interesira njena predivna poezija prepuna metafora i insinuacija, a opet toliko jasna i transparentna.

Lorenu ili volite čitati ili ne volite: kod nje nema sredine, kod nje nema površnosti, kod nje nema trivijalnosti... kod nje su vrhovi i dubine i kod nje se skupljaju samo tamne siluete pa kao crne ptice lete noćnim nebom da bi donijele novu zoru obasjanu maglom kiše ili sunčanim sjajem njenog mladog života.

Lorena svojim stihovima dolazi u hladno predvorje tišine, ulazi u njega i – živi. Ona živi ono što piše, a piše ono što živi i sve svoje ona unosi u svoj stih koji čini pjesmu, a pjesme oblikuju njene posebno lijepe knjige.

Sva prašina prošlosti oživi u Loreninoj poeziji, sva prokletstva ona briše svojim stihovima i mi htjeli ili ne htjeli, ulazimo u taj poseban Lorenin poetski svijet koji se razvija sve više i više i sa svakom novom knjigom donosi sve zrelije, dublje i nove predivne pjesme pisane baš onim njenim posebnim stilom pisanja poezije.

Hvala ti, draga Lorena, što si me izabrala da ti napišem recenziju tvoje 9. zbirke „PRASKOZORJE DOBROTE“.

Jadranka Varga, pjesnikinja,

Zagreb, 29.9.2024.

Lorena Vojtić | Neupitno

Nikada ne zaboravite, da zdravlje nema cijenu! Na vlastitoj sam koži doživjela, što znači boriti se za dah... Dok te nepodnošljivo probada u prsima, a sve zbog ugruška koji me, umalo dokrajčio. Zato sada, nastojim živjeti "punim plućima", revno zahvaljujući na svakom novom danu! Bog je, ipak, dozvolio da preživim i rodim prekrasnu djevojčicu. U nama, ima svoje vječite službenice! Vjeru nastojim svjedočiti drugima, upravo svojim primjerom. On je jedini svemogući, pa nemojte posumnjati u Njegove naume. Sve se događa, baš onako, kako je, unaprijed predodređeno. Svrha tome jest: viši cilj, samoizgradnja, jačanje duha te rast u katoličanstvu. Kćer i moja malenkost, proglašene smo medicinskim čudom, a Gospodin jest naš glavni spasitelj! Dakako, uz sveudiljnu posvećenost i požrtvovnost, liječnika na pulmologiji. Nas dvije volimo Krista! I pouzdajemo se u Njegovu, prelijepu, svekoliku ljubav. Sve do samoga kraja, ovozemaljskoga nam putovanja...

Lorena Vojtić | Kravata

Započelo je kao idila, kemija na prvi pogled. Mi mladi, oboje 22 godine, željni života i svega što on pruža. Bilo je to u veljači 2019., mjesecu kad se najviše slavi romantika. Odmah smo krenuli živjeti zajedno, i od tada se, praktički nismo ni odvajali. Sve do jednoga dana, kada je on otišao na četiri godine. Vjerno sam ga čekala, sama odgajala dijete, proživljavala jako teške trenutke. Zdravlje mi se narušilo, postala sam sjena nekadašnje sebe. Tu se pojavila i anoreksija, oporavak od ugruška, koji je zamalo usmrtio bebu i mene. Potpuno sam zapostavila vlastitu dušu, sve ono što me veseli, pa čak i pisanje... Živjela sam za dan - kad će nam se opet vratiti! Prošla sam razna poniženja, klevete, okretanje glave, zaključavanje vrata. Zapravo, neželjenost u svim segmentima. I dalje sam njegovala svoju iluziju. No, otkad je došao, ponovno je krenuo pakao. Nikome nisam govorila kako se osjećam, što mi se mota po umu, na koji način preživljavam silno zlostavljanje.

Lorena Vojtić | Žive besjede

Argumentirano
elaboriramo....

Ponoćne
anegdote!

Nekakva
zasjeda.

Fantomskim
utvaranjima.

Vreba -
iza ugla.

Nikako da
umaknemo.

Nerealnim -
maštanjima.

Ostaje nam
tek snivati...

Neko ljupko,
milije sutra..

Lorena Vojtić | Duševno putovanje

Subjektivan
osjećaj tla?

Kao da
naglo...

Propadaš,
nestaješ...

U neizrecivu
unutrašnjost.

Kratera i
vulkana.

Jauka,
suza i
kletvi.

Vječnu
tamu...

Odakle
nema
nazad!

Lorena Vojtić | Jutrom

Uspomene
u začecima.

Po znojnim
grudima...

Suprugova -
muskulatura.

Nerazmrsive
putanje, vežu.

Uzavrele
poljupce.

Snene
dodire...

Opušteno -
meškoljenje.

I sama,
ljupka.

Ljetna
zora...

Nikad nije
ugodnije
svanula...

Lorena Vojtić | Desetljeće

Prolaze
vjekovi.

Sve je...

Naizgled
identično.

No, sudbina
nas je trajno
razdvojila...

Gledam
u njega.

Posebno
lijepog...

Lorena Vojtić | Alfa

Potreba za
nadmoći...

U vrijeme -
polumjeseca.

Međusobnim
rivalstvom...

Bez -
vidljivih
žrtava.

Krade
radost.

Posesivna
kontrola...

Turobna
provjera.

Lorena Vojtić | Premorena

Ne plačem
godinama.

A stalno
osjećam
nesreću.

Vodopad
krije moje
spoznaje.

Ciklusi
noćnih
mora..

Prikazuju taj
grozomoran
mortalitet...

Konkluzija
obmanjuje.

Voljeni me
zbunjuje...

Kako zna
pobijediti
depresiju?

Meni to
ne može
uspjeti.

Lorena Vojtić | Suvislo

Pijem
gorku
opasku.

Nepenthe
ne djeluje.

Prožima
me tužna
amnezija.

Teško ju -
prihvaćam.

Ne volim
prepreke.

Zastajem.

Melodično
posustajem.

Možda...

Previše -
očekujem.

Čini se
kao da...

Nema niti
zrna nade.

Što se
zbiva?

Kidam
vlastitu
bit, srž.

A zašto?

Da bih -
bila tvoj.

Jedini
izbor...

Lorena Vojtić | Kralju zora

Oboje,
začudo.

Imamo
sićušne
madeže.

U obliku
trokuta...

Kakva je to
koincidencija!

Dok mi.

Punim
čulima.

Lorena Vojtić | Unutrašnjost vulkana

Čudno je koliko se skrivenih asocijacija, pritajeno nakuplja, tokom nekoliko mjeseci - svojevrsne represije. Odnosno, stagnacije pisanja o (ne)određenoj osobi... Ova je zbirka nastala u vrlo kratkom periodu, a predstavlja: oslobođenje, erupciju, kratkotrajni korak unazad, u ne tako davnu prošlost. Koja je, usuđujem se reći, više nego trajno obilježila buduće korake. Što se tiče same posvete... Radi se o ličnosti, čiji je odlazak, potaknuo novu dimenziju stvaralaštva, dosad neizbrušeni stil pisanja... Te sam, istome, uvelike zahvalna na pobuđivanju drugačije crte inovativnosti... Upravo one, za koju ni sama nisam vjerovala, da ju posjedujem. Stoga... Nadam se da ćete uspjeti razaznati temeljne motive... Ovakve vrste obraćanja svijetu, a poruka koju sam htjela prenijeti... Možda više nije znana - samo meni...

Lorena Vojtić | Kriptodepresija

Nedostatnost
se proširuje...

Ograncima
gotičarskih
nadahnuća...

Ranjenog
razbora...

Putujući niz
skamenjene
vlasi kose...

Naglo -
zastaje.