Lucijana Živković | Bilo je to u jednoj zemlji

Bilo je to u jednoj zemlji na Balkanu. Imala je diplomu prestižnog fakulteta, ali stavimo sada to na stranu.

Ovo neće biti politički traktat, nego jedna ljudska priča. Sve je ispričano istinito iz vizure protagonistice. Pojedini će sudionici ili društveni suputnici imati drugačije poglede na događaje. Ali ovo nije njihova priča. Neka svoju ispričaju sami!

Neće ovo čitati svi koji bi to htjeli. Zaustavit će ih podatak, sitnica koja im ne odgovara ili pak samo - istina. Pitanje drugih - zašto? I zašto baš sada? Narugajmo se floskuli iz nekog drugog doba pa recimo da se ne zaboravi. Ona se koristila često, a najčešće se odnosila na obilježavanje nečega čiji su sudionici već mrtvi. Ali protagonistica ove priče nije!

Ljudi se teško odlučuju staviti u tuđe kože. Dapače, to im je zadnja briga, poznato, zar ne? Tvrdeći da su kršćani, zaboravljaju zlatno pravilo, ljubomorni i zavidni i onima kojima ne bi trebali jer imaju svega više od njih. I kako bi rekao jedan pjevač i pjesnik ljudi su pokvarena rasa… No cilj nije nagrditi ljudski rod već razotkriti razmjere, otkriti ciljeve i posljedice ljudskih odluka. A to se onda, zar ne, ne može svidjeti baš svima!?

Dugi uvod, ali potreban. Ustvari, hoću li ga obrisati da svatko može misliti što hoće?

Diploma pak, spomenuta na početku, ovdje igra veliku ulogu. Ona je, bar u teoriji, velika stvar. Kad diplomiraš postaješ ljudski resurs, potencijal; sve je pred tobom i počinje novi život. I sve je nevažno. I mama i tata i pas i kravata, kako bi rekla pjesma. Usput, volim je. Važan si samo ti! Bar misliš, ali nije tako. Još si naivan.

Diploma! Sloboda! Posao! Sreća!

Ali posla - nema. Ubacujemo ovdje brižnu majku koja naivno misli da će joj kolega iz djetinjstva, uzgred, na višem društveno-političkom položaju, pomoći kako je obećao: „Nek’ mala završi pa će biti posla.“ No sada je priča drugačija: „Nek’ pričeka dok netko ode u mirovinu.“ A do tada na livadu pa pasi. Grubo?

Razgovor s poznanikom: „Čuj, firma treba spremačicu i kuharicu. Dopodne kuhaš, popodne čistiš. Hoćeš?“ Pa bar to znam, mislim, kuhati i čistiti pa pristajem. “Hoću!“ Uskoro će promocija pa će se nešto promijeniti kada budem imala „dokaz“ u ruci. Uzgred, novi me šef jedva pustio na svečanost promocije. Njemu moja diploma nije značila ništa.

Toranj crkve uz put do posla ujutro zvoni, a jedanaest je ureda već otvoreno, obrisana noćna prašina, a zimi potpaljeno isto toliko kaljevih peći. Mlada sam, a (opet pjesma, volim ih) sve je lako kad si mlad.

Kuhanjem su svi zadovoljni, bar kažu, a što stvarno misle, ne mogu reći jer ne znam. Grah, mahune, meso, salate, tijesta i riža - moja su svakodnevna briga. Život u Zavodu ide svojim putem, a ja s njim, ali stojim. U loncima i tavama. Popodne u kantama za pranje poda ili zahoda. Nikome ponos nije bio ranjen, čak ni meni - prisilnoj čistačici. Viša sila, nema posla!

Zavod prikuplja radne prijave i eto, stigne prijava - zapošljava se netom završena osoba  s istim zvanjem. Pitaju me: „Jesi se ti javila?“ Nije bio natječaj, kako da znam? Biro za zapošljavanje bi trebao znati, kažu.

Sređeni činovnik biroa, kako se to mjesto zvalo, nevoljko sluša objašnjenje, smišlja odgovor, odnosno izgovor. „Ne mogu upisati Vašu kvalifikaciju jer ste u pasivi, Vi ste zaposleni, nemate prednost pri zapošljavanju!“ gotovo vičući će on, ljut što mu je miran uredski dan poremetila jedna spremačica u potrazi za pravdom. „A ako dadem otkaz?“ „Onda ćemo vidjeti!“ A dok oni vide, ja nek’ opet u livadu?

Natrag u kuhinju! Luk, krumpiri, salata, kobasice, kava, prašina, loženje, diploma.

U zgradi nekoliko spremačica, odreda bez škole. Popijemo kavu, ponekad. One mi se čude. Anegdotično, najmlađa cijelo popodne na telefonu. Još nismo bili digitalizirani. Šef ga zaključa, ali njoj ne smeta. Donese ona svoj aparat, isključi onaj zaključani i opet cijelo popodne: Njemačka, Italija… Njezin je komentar svega logičan: „Misli on (šef) da je pametniji od mene ako drži olovku, a ja metlu?“ I za osvetu svima jedno jutro nema šalica za obvezatnu kavu. Sve prljave. Njezin odgovor: „Nije mi pranje šalica u opisu radnog mjesta! Ni vama pijenje kave, pa perite sami!“ Uzgred, šef nikada nije otkrio uzrok i dalje visokih telefonskih računa.

Struktura zaposlenih u Zavodu: četiri šefa, jedanaest, tada radnika, jedna spremačica - ja. Broj visokoobrazovanih: dvoje - šef i spremačica. Pitaju radnicu koja je to rekla negdje u suradničkom uredu jel’ to možda neki vic? „ Ne, istina,“ ona će iskreno. I tako, gotovo postadoh vic.

Za to vrijeme trajala je akcija zapošljavanja, naravno ne mene već drugih. Načelo reciprociteta - ja zaposlim tvoga, a ti mog sina ili kćer. Često i bez diplome. A za mirnu savjest, nakon onoga „vica“ da ne bi bilo skandala, dobijem četiri sata nastave u gimnaziji. S metle za katedru. Takav je raspored da se jedva stignem presvući. Trčim, ispredajem pa opet metla do kraja radnog vremena. Kad se javim na natječaj, on bude - poništen. Zašto?

Dosta! Zbogom metli i usisivaču, kuhači i zahodu. Dajem otkaz!

U socijalnoj službi iznesem problem. Čude se jer znaju mjesta gdje rade novodiplomirani ili čak bez diplome. Odluče me novčano obeštetiti.

„Glupača, ne zna se izboriti!“ kažu krivi ljudi. Glupača ode direktoru jer je čula da kod njega radi netko bez diplome. Društvo je u previranju, pušu novi vjetrovi. Direktor postaje ravnatelj i ne zna koji je vjetar mene donio.

„Kad završi školska godina, zvat ću Vas. Ne bih htio da djeca usred godine mijenjaju nastavnika.“ Ne zna se još tko je tko pa vlada strah.

Stižu novci od socijalne službe, jupi! Daleko mi livada! No sada sam ne samo slučaj, nego socijalni slučaj.

***

Političke su promjene ponešto i ponekoga pomele.

Sjedim i pišem epilog: direktor odnosno ravnatelj realizirao je obećano. Pozvao me na mjesto kamo sam putovala svaki dan i zadržala se neko vrijeme - sve dok me nije pozvao poznanik kada je u njegovoj školi naprasno, preko noći, dala otkaz djelatnica i odselila se. O razlozima me nije bilo briga. Otvrdnula sam i ja na tuđu muku? Evo, konačno i mene trebaju.

Bilo bi tu još toga, ali epilog je kraj. Bar za ovu priču.