Robert Lehpaner | Stranka u Zaleđu

Donje Zaleđe bilo je seosko naselje tipičnog izgleda za ove krajeve. Nekoliko desetaka, uglavnom neožbukanih ili poluožbukanih kuća; većinom blatnjava i neuredna dvorišta, u kojima su stajali stari traktori i razna druga poljoprivredna oprema, karoserije starih automobila ili kamiona jugo-proizvodnje, kao i one skupine raznih starih predmeta koje čovjeka podsjećaju na glomazni otpad, i za koje ponekad i sami stanari više ne znaju služe li još nečemu ili bi ih trebalo baciti. Stari nakrivljeni drveni stupovi za struju, između kojih su labavo visjele strujne žice; cesta od odavno ispucanog i bezbroj puta već krpanog asfalta; kraj kolnika, umjesto nogostupa, neuredne površine od zarasle trave ili šljunka; ostaci nadstrešnice autobusnog stajališta kojoj je netko odvalio bočne stranice, te društveni dom kao jedini sadržaj i središnja točka naselja. Vozači su morali paziti jer je cesta bila mjesno šetalište za pse i kokoši.

Društveni dom bila je prizemna zgrada s kosim krovom. U desnom, većem dijelu nalazila se velika dvorana, a u lijevom dijelu zgrade nalazio se minimarket s klupom za ispijanje piva vani ispred izloga, drugim riječima muškim mještanima okupljalište iz dosade i praktičan i jeftin nadomjestak za birtiju koje u naselju nije bilo. Na domu se nalazila drvena oglasna ploča s velikim plakatom ‘Bosansko veče’ za nastup bosanskih pjevača u noćnom klubu susjednog većeg mjesta, a pored plakata dva oglasa: ‘Hitno prodajem Romanovske ovce vrlo ekonomične i plodne vrlo povoljno’ i ‘Prodaje se Golf II dizel u odličnom stanju cijena po dogovoru’. Do oglasâ visjela je i ploča na kojoj je pisalo kako je dom obnovljen sredstvima Europske unije. I stvarno, dom, koji je zapravo izgledao zapušteno i propalo, imao je novi limeni krov i nove plastične prozore i vrata. Sredstvima Europske unije, dakle financiran: što zapravo znači da su prozore, vrata i krov financirali možda Danci, Austrijanci i Nijemci svojim porezima, dakle ljudi koji nemaju nikakve veze s obnovom nekog društvenog doma, negdje tamo u nekom selu na drugom kraju Europe, a samo zato što ovdašnji ljudi kao nisu u stanju skupiti novac za taj pothvat? Oko doma osjetio se neugodan miris koji je podsjećao na kanalizaciju. Dolazio je od prljave traktorske prikolice - cisterne za ispumpavanje septičkih jama koja je stajala pored doma.

Tri neobrijana debela muškarca u ofucanim trenirkama, prslucima maskirnih boja, s pivskim bocama u rukama, sjedili su na klupi i promatrali mještane koji su ubrzanim koracima i pomalo pognutih glava, onako kao da im je neugodno, i kao da ne žele da ih itko prepozna - pristizali i ulazili u dom. Stari pas, koji je ležao kraj klupe, povremeno bi se digao na tren, zalajao dva puta na nekog došljaka i legao opet. “Daa… daa... zna pseto dobro na koga treba lajat...” komentirao je jedan od pivopija s klupe, a druga su dva potvrdno klimnuli glavama. Iz susjednog dvorišta dogegao se drugi pas, pogledao tko dolazi u dom, okrenuo se i vratio natrag u svoje dvorište. “I Matija, hoćeš nam biti predsjednik sela”, doviknuo je ponovno isti pivopija jednome od dolazećih mještana. “Nekad si bio u onoj partiji, pa onda malo u jednoj stranci, pa sad u drugoj... Haaa, Matija, kao pravi političar”, dobacio je drugi pivopija. I sva trojica s klupe glasno su se nasmijala, a Matija je bez riječi brzo nestao u društvenom domu. Potom je pristigao Damir. “A vidi i Damir nam dolazi...” “Damire, kakva je to stranka? Ili je partija? Jeste vi sad drugovi ili gospoda? ‘Smrt fašizmu’ ili ‘Za dom spremni’?” “Gdje vam je slika maršala?” “A poglavnika?” “A doktora Franje?” Pivski trio s klupe nije se prestajao smijati, a Damir je, jednako kao i Matija, brzo nestao u domu.

Unutrašnjost doma, poveću dvoranu, građani Europske unije očito nisu obnovili svojim novcima. Donji dio zidova bio je obložen već davno izblijedjelom lamperijom u klasičnom retrostilu. Gornji dio zidova bio je bijelo obojen, ali vjerojatno zadnji put tamo negdje devedesetih. Na nekim se mjestima trusila žbuka. U dvorani je bilo poprilično hladno. Dvije male plinske peći, svaka na jednom kraju dvorane, bile su ugašene. A i da su radile, ne bi imale snage zagrijati dvoranu. Da je dvorana mještanima služila za razne svrhe vidjelo se po inventaru. Na dugačkoj polici bili su poredani pehari mjesnog nogometnog kluba. Na jednom zidu visjelo je veliko raspelo, a na drugom državni grb. Na jednom zidu božićne lampice, a na drugom natpis ‘Sretan rođendan’. U jednom kutu stajao je stari kuhinjski hladnjak, jedan od onih bučnih, prastarih, kojim je već poprilično popustila snaga i koji troše mnogo struje, jer im kompresor od starosti stalno mora raditi kako bi održavao temperaturu. Pored hladnjaka, na dugačkom drvenom stolu, bile su složene poprilične količine hladnih narezaka, kruha i raznog pića. U jednome drugom kutu nalazio se prljavi umivaonik, a kraj njega je stajala na podu hrpa boca od piva i drugog alkohola. Pored umivaonika bila su vrata za WC. Blizu ulaza u WC stajao je stol, a na zidu iza stola razapeta velika državna zastava. Na sredini dvorane bile su postavljenje klupe. 

U društvenom domu je za tu večer bio zakazan osnivački zbor mjesnog ogranka Pučke socijalne stranke, i nije bilo nimalo jednostavno nagovoriti sve lokalne članove stranke da se odazovu tom događaju. Neki su čak u zadnjem trenutku istupili iz stranke smatrajući da se ipak ne žele miješati u politiku i da ne žele biti javno viđeni, jer je selo malo, svatko svakoga poznaje, kao i smatrajući politiku ipak prljavim poslom koji nije za njih, poštene obične ljude, i tako dalje. Pristigli članovi, njih otprilike desetak, šetali su po dvorani. Ekipa mahom odjevena u hudice, džempere, trenirke i traperice. Većina ih je pušila. Kako nigdje nije bilo pepeljare, pepeo su diskretno tresli na pod. Je li ih uistinu zanimala stranka ili im je osnivački zbor bio samo dobrodošao povod da se maknu iz kuće i druže uz gemište, rakiju, kobasicu, čvarke i kulen? Damir, lokalni koordinator stanke, kao neka vrsta organizatora skupa, vrtio se živčano kroz dvoranu i davao na sve strane kojekakve upute. Da bi naglasio važnost svega rečenog, u skoro svakoj je rečenici spominjao muško ili žensko spolovilo, ili izraz ‘jebate’. Ali unatoč oštrom rječniku nitko ga nije doživljavao. Damir je inače bio vlasnik trgovine stočnom hranom, te se stoga smatrao važnim poslovnim čovjekom. Kao takav, odmah je iskoristio priliku svima spomenuti kako je kod njega u dućanu trenutačno na akciji visokohranjiva smjesa za junad. Kako bi naglasio svoj status u lokalnoj zajednici, bio je odjeven u sako i košulju i osjećao se vidno važan u svojoj ulozi. Svako malo je okretao glavu prema prozorima u napetom iščekivanju dolaska visokih gostiju iz vodstva stranke. 

Dva velika crna automobila stigla su i parkirala se ispred doma. Iz njih je izišlo nekoliko žena i muškaraca, odjevenih u poslovne kostime ili odijela, svi redom visoki stranački dužnosnici i široj javnosti poznati političari. Već su bezbroj puta tih tjedana obišli lokalne ogranke stranke po cijeloj zemlji. Vidjelo se da su dobro uhodan tim, u kojem svatko dobro poznaje redoslijed radnji. Čim su izišli iz autâ, zgrabili su svoje stvari iz prtljažnikâ, nabacili poslovni smiješak na lica, ušli u dom i krenuli se pozdravljati i rukovati sa svima. “Dobar dan, dobar daaan... kako ste... jeste li dobro... super... ma bravo....”, čulo se na sve strane. Koordinator Damir naprosto ih je zaskočio i nije znao koga prvo pozdraviti. “Aaa, pa dobro nam došli... jeste li nas lako našli... evo mi vas već čekamo... tu su svi naši članovi... priredili smo i nešto za gricnuti i popiti za kasnije... imamo pravu domaću travaricu...”, krenuo je nabrajati. Ali gosti nisu namjeravali odslušati cijelu njegovu pozdravnu recitaciju. Nakon kraćeg rukovanja ostavili su ga samog i prišli stolu iznad kojeg je visjela državna zastava, razvukli lijevo i desno od stola reklamne roll-up bannere s logotipom stranke, i pozvali sve prisutne da se zajedno s njima poredaju za slikanje. Slike su se ubrzo našle na društvenim mrežama. Lokalni članovi ostali su pomalo zbunjeni tom naglom akcijom upada u dom i slikanja.

Nakon slikanja visoki gosti ostali su kraj bannera, a koordinator Damir se prilijepio za njih. Lokalni članovi su se udaljili, sjeli na klupe, mrmljali nešto nerazumljivo i čekali što će se dogoditi. Neki od njih su opet zapalili cigarete i pepeo je opet padao na pod. Lokalni članovi očito nisu znali što bi zapravo započeli s visokim gostima, o čemu bi s njima razgovarali. Možda su osjećali i nelagodu. Ljudi se ponekad učlane u stranke nekom grupnom inercijom, bez da zapravo znaju zašto, bez da ih politika istinski zanima i bez ideje kako bi politički djelovali. Možda očekuju neku osobnu korist od stranačke pripadnosti? Matija, mještanin i član stranke kojeg su nagovorili da pristane na izbor za predsjednika mjesnog ogranka, stajao je usamljeno kraj stola s hranom i pićem i od treme popio već dvije travarice, dok je u ruci držao papir i vježbao pripremljeni govor kojim se trebao obratiti članovima nakon što ga izaberu. Bio je to sitan muškarac u malo prevelikom, staromodnom odjelu. Tog sitnog muškarca čovjek bi si mogao zamisliti kako sjedi na traktoru odjeven u radni kombinezon, ali nikako u odijelu. Odijelo bi vjerojatno nosio samo kad bi išao na nečiji sprovod ili vjenčanje.

Visoki stranački gosti poredali su se ispred stola. Jedan od visokih čelnika stranke, stariji gospodin, inače doktor filozofije i nekadašnji predavač na fakultetu, s ozbiljnim izrazom lica prvi se obratio lokalnim članovima u svom sporom i edukativnom tonu koji je možda bio primjeren dok je studentima nekada tumačio Kanta i Hegela, ali nikako za motivacijski govor na stranačkom skupu. “Dragi moji prijatelji i kolege... drago mi je... i veliko mi je zadovoljstvo... što mogu večeras... biti ovdje s vama... u ovom prekrasnom kraju... kad gledam ovo divne livade i polja oko nas...” Mlađa stranačka kolegica, koja je stajala do govornika, iskoristila je jednu od pauza u njegovom govoru i sa širokim osmijehom na licu ushićeno zapljeskala, klap-klap-klap-klap-klap-klap-klap... pokušavajući time razbiti mrtvilo među lokalnim članovima koji su nijemo sjedili na klupama i djelovali kao da će zaspati. Ekipa na klupama uzvratila joj je kratkim i mlohavim klap-klap-klap.  “... u ovo odlučujuće vrijeme za naše društvo i našu državu... naša stranka... svjesna svoje ključne uloge i svojih zadaća... a temeljeći se na jasnim političkim načelima... izraženim u našem statutu... i našim programskim osnovama...” ‘Motivatorica’ je ponovno zapljeskala sva ushićena: Klap-klap-klap-klap-klap-klap-klap... S klupe su joj opet uzvratili s kratkim bezvoljnim klap-klap-klap. “... uspjeli smo stvoriti... takvu jednu sinergiju... radnika i seljaka i intelektualca... naših gradova i našeg sela...” ‘Motivatorica’: Klap-klap-klap-klap-klap-klap-klap... “... ovih dana osjećamo jedan toliki zanos... jedan toliki zamah... svi progresivni društveni čimbenici...” Jedan je član, možda jer mu je stvarno bila sila, a možda od dosade, ustao s klupe i otišao na WC. Nije zatvorio iza sebe vrata do kraja. U dvorani se čulo kako pušta vodu na pisoaru. Govornik i ostali gosti su se ljutito okrenuli prema vratima WC-a, a lokalni članovi na klupama su se glasno nasmijali. Kad se vratio iz WC-a na klupu, član koji je sjedio do njega šapnuo mu je, ali tako glasno da su svi čuli: “Čuli smo te kako pišaš.” “Ma kurac ste me čuli.”

 

Govornika je ta scena omela, na trenutak je stao s govorom, ali je ubrzo nastavio. “... u sociološkom smislu, mi smo jedno vrlo zanimljivo društvo... naš veliki Krleža, književnik i mislilac, jedanput je rekao...” Je li govornik promatrao izraze lica svojih slušatelja ili je bio samom sebi dovoljan? Je li razmišljao prate li ga uopće ti priprosti ljudi koji nisu nikad čuli za ikakve sinergije, koje uopće ne zanima što je rekao Krleža, ali zato imaju sasvim konkretne životne probleme za koje bi željeli čuti rješenja. Jedan se stariji muškarac odvažio postaviti pitanje govorniku: “Je li, gospon školovani, hoćete nam povećati mirovine?” Nastala je kratka stanka, jer govornik nije očekivao pitanja. “Pa gledajte... pitanje mirovina je visokosloženo financijsko i društveno pitanje... ono ovisi o cijelom nizu uzajamno isprepletenih faktora... koje bi sa sadašnje pozicije prognozirati bilo posve neozbiljno...” “Gospon školovani”, prekinuo ga je starac, “ja Vas ništa ne razumijem.” I svi slušatelji glasno su se nasmijali ‘gospodinu školovanom’.

Nakon ‘školovanog’, lokalnim se članovima obratio drugi stranački čelnik, srednjovječni gospodin koji je energičnim govorom, gestama i mimikom, onako kao je to svježe naučio na motivacijskim radionicama za menadžere, nastojao prikazati svoj pošteni način života i iskrenu brigu za ljude. “... nisam bogataš... nisam nikad patio za statusom... ja sam dokaz da se Hrvatskoj može na pošten način... svi me znate kao skromnog čovjeka... ne treba odlaziti u Irsku... mi ćemo zajedno... radom i zalaganjem...”

Među slušateljima čulo se šaputanje.

“Jaaako skroman, da, da...”

“Sere, ima dvije kućerine i apartmane na moru...”

“A dok nije otišao u politiku, živio je sa ženom kod punice.”

“I djeca mu studiraju vani, pisalo je u novinama.”

“... naše selo će procvjetati... naš seljak može hraniti cijelu zemlju... mi bismo mogli čak i izvoziti pšenicu i kukuruz da nije one bande, da nema onih koji rade za uvozni lobi... jer vrijedne ruke hrvatskih ljudi... ” 

“Je li gospon”, upao mu je u riječ onaj isti stariji muškarac koji je ‘gospona školovanog’ pitao za mirovine, “otkud Vam dvije kućerine i apartmani na moru?”

Govornik se nije dao omesti.

“Naša je pobjeda... svi smo mi jedno... svi smo jedna i jedina Hrvatska... zajedno smo najjači”, galamio je, “... dragi moji prijatelji i kolege... hvala vam na ovom srdačnom i toplom dočeku...”, 

Završio je svoj nastup i zapljeskao samom sebi: Klap-klap-klap-klap-klap-klap-klap... 

Slušatelji, koji se nisu nimalo truditi djelovati srdačno i toplo, uzvratili su mu s kratkim, bezvoljnim klap-klap.

Nakon slikanja i održanih govora, gosti su se spakirali, kratko pozdravili i nestali jednako tako naglo kao što su se pojavili. Lokalni su članovi začuđeno gledali, nisu to očekivali. Koordinator Damir stao je ispred stola. “Eto.. došli i otišli, jebate... A ništa, nastavljamo bez njih... Dakle, dragi kolege, kolegica nažalost nemamo, zato dragi kolege, otvaram današnji osnivački zbor mjesnog ogranka naše stranke! Prije izbora predsjednika ogranka, dopustite mi da se u nekoliko riječi osvrnem na političku situaciju”, obratio se Damir članovima. Članovi slušatelji i dalje nisu djelovali nimalo srdačno i toplo. Naprotiv, znali su da slijedi tipičan besadržajni politički govor u kojem se obećavaju brda i doline, med i mlijeko, ali ne nude nikakva realna rješenja. Nisu imali ništa protiv Damira, i znali su da će održati takav govor smatrajući da njegova funkcija to traži. Pa ipak, nisu podnosili kad ih netko zasipa takvim pričama. “Dakle, još jedanput, dragi kolege, na vama je da od danas aktivno djelujete kao ogranak u lokalnoj zajednici... da organizirate tribine... skupove građana... pa nismo mi valjda zadnja pripizdina, jebate... kad mi dođemo na vlast, popravit ćemo cestu, bit će novi asfalt, izgradit ćemo napokon školu u naselju... i veliki dućan, jebate... vratit ćemo autobusnu liniju... kupit ćemo novo vatrogasno vozilo... i dobit ćemo ambulantu...”, uživio se Damir u svoj glasni govor. “Daaaj, ne seri”, prekinuo ga je onaj isti muškarac koji je prekidao prethodne govornike. “... jer rad u lokalnoj zajednici, okruženju u kojem živimo, prepoznatljivost među našim građanima, su temelj svakog političkog djelovanja... i zato je izuzetno bitno da skupimo sve snage i zbijemo naše redove.” Damir je uspio dovršiti svoj govor bez daljnjih prekida.

“Drage kolege, predlažem da sad pređemo na izbor predsjednika mjesnog ogranka. Za predsjednika predlažem našeg svima nam dobro poznatog Matiju. Imali li drugih prijedloga?”

Svi su šutjeli. Matija je sjedio na klupi među ostalim članovima, vidno napet i s papirom s napisanim govorom u ruci.

“Ako nema, dajem na glasanje Matiju. Tko je za?”

Svi članovi digli su ruke.

“Tko je protiv?”

Nitko nije dignuo ruku.

“Ima li  netko suzdržan?”

Opet nitko nije dignuo ruku.

“Konstatiram da je Matija Drvar jednoglasno izabran za predsjednika mjesnog ogranka Pučke socijalne stranke Donjeg Zaleđa.”

Odjeknuo je kratki i mlaki pljesak klap-klap. Matija je gledao u koordinatora Damira.

“Ajde Matija, dođi, izabran si, jebate...”, pozvao ga je koordinator.

Nakon kratkog oklijevanja Matija je ustao, polako došao do stola i počeo čitati svoj govor s papira.

“Dragi moji prrrijateljiii... drrragi mojjji prijatelji...”, zamucao je.

“Matija, možeš ti to”, viknuli su članovi s klupâ i zapljeskali mu. Ali taj put se vidjelo da je pljesak bio iskren. I Matija je to osjetio. Udahnuo je duboku i krenuo iznova čitati. Nije više mucao.

“Dragi moji prijatelji i kolege, dragi sugrađani i mještani, duboko i iskreno vam se svima želim zahvaliti na ukazanom povjerenju. Kao predsjednik mjesnog ogranka Pučke socijalne stranke Donjeg Zaleđa, zajedno s vama i uz vašu podršku...”

Odjednom je stao, dignuo glavu, pogledao članove, gurnuo papir s govorom u džep od sakoa.

“Ma zajebi taj govor...”, rekao je tiho, ali ipak su ga svi čuli. Odjeknuo je smijeh.

“Gledajte ljudi”, rekao je i vidjelo se da nema više treme, “govor mi je napisala kćer. Ali ja vam ne bi to sve čitao, jer i sam ne razumijem baš sve što mi napisala. Ona je inače pravnica. Zato ću vam reći samo ovako: „Hvala vam što ste me izabrali, ne znam, kao niti vi, što i kako ćemo raditi, ali nešto ćemo već smisliti. I sad zatvaram ovaj skup, jer nas čekaju klopa i piće.”

“Bravo...”, začulo se s klupa.

Uzvratili su mu glasnim i srdačnim pljeskom. 

U dvorani se osjetilo gotovo opipljivo olakšanje. Matija je pregrmio svoj izbor za predsjednika ogranka. Lokalni koordinator je odradio goste koji su doduše bili kraće nego očekivano, ali ionako nitko nije bio siguran što započeti s njima. Ostali su članovi odsjedili svoj dio na klupama i digli ruke kad je trebalo. Sve u svemu, službeni dio je bio gotov i svi su se ubrzo okupili oko velikog stola, opustili, raspričali. Točili su se gemišt i rakija, jelo se razne domaće kobasice, čvarke i kulen.

“Da nazdravimo za našeg novog predsjednika Matiju. Postat će veliki političar! Živjeli!”

“Živjeli...” odzvonilo je dvoranom uz opći smijeh.

“Dečki, jeste probali domaću šljivu?” ponudio je jedan od članova svoju domaću rakiju.

“Gdje su salvete?” pitao je drugi s punim ustima kruha i kobasice te je usput preveliki zalogaj obilato zalio gemištom.

“Aaaa, dobra ti je ta tvoja šljiva...”

“Gdje kupuješ čvarke?”

“Imamo li još plastičnih čaša?”

“Nemamo, šta će ti salvete.”

“Moj kum ih radi.”

“Vidi tamo na prozoru.”

“Morat ću si kupiti ljetne gume ove godine, barem dvije prednje...”

“E dečki, znate gdje sam neki dan jeo dobre ćevape...?”

“Koje dimenzije trebaš?”

“Još vina netko?”