Više ništa ne osjećam.
Osim,
ukočenost u vratu, hladne prste na nogama
i svrbež ožiljka na bedru.
Ugriz psa na zadnjoj večeri,
moj hrapavi glas u ušima dok smirujem
vlasnika: cijepljena sam protiv bjesnila.
Bijelim ubrusom pritišćem ranu.
Vraća se žamor restorana.
Uzimaš jaknu sa stolice i ljubiš me u obraz:
Oprosti ali moram krenuti,
gužva je na granici.
Sigurna si da možeš voziti?
U čekaonici listam novine,
priželjkujem mir u svijetu (djecu već imam),
kišu u Africi,
pad Bolsonara,
ples morskih želvi na Braču,
da plavi rak
postoji samo u snovima,
da za pjesmu dobijem osmjeh
a od ponedjeljka gimnastiku.
Prekida me glas sestre na šalteru:
Cielo, che bel nome, kotrlja se u ustima.
U Kolombiji je to regular, odreže kratko bradati.
Mama mi je dala ime po savjetu šamana u Andama.
Ispred staklenog zida
vrijeme boje mišjeg krzna,
lego kuće šarenih žaluzina
kao klupka vune iznad nadvožnjaka.
Na svilenoj suknji smeđa mrlja od krvi
Neću prijaviti vlasnika border colija,
odgovaram poslušno na pitanje,
nakon dva šava i doze antibiotika.
Pet godina i nekoliko dana klizne u šaht ispred ulaza.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.