Aleksandra Načinović | Traži se njegovateljica slonova

Prvog dana oprala sam joj tri tone kože. Nanijela hidratantnu  kremu po cijelom tijelu,

Zvala se Margot. 

Na dnu oka nosila je prljavštinu vagona i jednu pjesmu:
“Do you know what happened?”

Imala sam ljubičasti pulover. Svidio se Margot. Surlom mi je dotaknula čelo.

Povjerila mi je da zavidi šarmu bijele kobile, iako je bila šepava.

Čovjek s bodljikom udarao ju je kako bi zaplesala.

Noću sam joj liječila ranu iznad ramena.

Prodali smo mnogo ulaznica. Čovjek s bodljikom obećao je povišicu.

Margot nije dobila ništa.
Ako se ne računa dječji pljesak.

Ispričala mi je da je rođena u vlaku.
Vjerovala je da  joj je par konja obitelj.

Postala je cirkuska zvijezda. Ali sada ima pedeset i tri godine.
Nema snage početi ispočetka.

Stisnula sam joj surlu.
- Odvest ću te kući.
- U onaj vlak?

A onda mi je rekla da je ljevakinja.

Aleksandra Načinović | Obična

Postala sam prvakinja u gledanju u zid. 

Koža zateže sjajna, tijelo se širi u stolici.

Umačem kekse u mlijeko pred prozorom, raspadaju se. Skupljam ih prstima. Ruka izranja iz šalice, punašna, na podlaktici zlatne dlačice. Nosim muški sat, bolje pokazuje vrijeme.

Nema ništa gore nego biti obična, govorio je moj otac. Čujem ga: Ispravi leđa, stisni koljena.

Satima sjedim kraj prozora. Koljena se sama otvaraju. Previše mesa.

Jedne večeri gledao me je očima prosjakinje ispod prozora. Nisam spustila pogled.

U mom srcu je odron, ponekad krene kamen, pa stane.

Umačem još jedan keks u mlijeko.

Kuća navečer miriše na starca. Strop je bazen, jednom će popustiti.

Ostajem. Točno bilježim vrijeme.

Ljiljan u vazi razjapio je usta, u grlu mu zlatan zub.

Aleksandra Načinović | Na Rječini

 

Da li ti

Ili onaj koji čeka bus za Trsat

Svi divlji kesteni na Rječini 

Loša kava na terasi 

petnaestogodišnjakinja 

pobjegla s nastave.

Hotelska soba 

Iz aranžmana barda na gostovanju 

U ladici sado- mazo kovčežić.

Netko je izgubio nevinost

kao da se otvara prozor

ili operu ruke.

Na dnu torbe masni burek 

i crne All starke 

Most za koji trebaš pasoš.

On u rasklimanom spačeku 

s druge strane rijeke

Koja ja 

piše na kartonskoj kutiji

Nogom tjera galeba

Mlad, bezobrazan

dečko s kanala.

Aleksandra Načinović | Blažena Kanada

 

Nedostaje još pas autorice 

i voda koja se slijeva niz zidove.

Moja mama 

pralja u kineskoj četvrti 

s crvenim rukama od hladnoće.

Popodne čerupa kokoške 

u tvornici brze hrane.

“Još samo ovu godinu 

na jesen bih mogla kuhati traperima u Kanadi 

kažu, dobro je plaćeno.”

Na sreću umro je Tito. 

Možemo se vratiti.

Ti plačeš na novom kauču 

Dok Lucy viče: “Smrt krvniku.”

Kažem zdravo i dobijem šamarčinu.

Ovdje se pozdravlja sa hey ili na vijeke.

Boce viskija ispod stola

Svi žive od Welfera 

Blažena Kanada

s dobrim pizza majstorima.

Aleksandra Načinović | Marija je dala otkaz

Paketi hrane padaju u pustinji

Usta kao ptičja na ekranu se otvaraju.

Djeca hvataju kruh u letu,

Ruke im tanke kao štapovi za zmajeve.

Ništa niste naučili - pomisli.

Papiri o donacijama gomilaju se na policama.

Zgužvala je otkaz i bacila ga na stol.

Ključ šutne u hodniku Caritasa, 

Sandala joj je odletjela.

« Ja sam svoje dala. »

Previše noći u bolničkim hodnicima

Previše mina u poljima.

Pokušavala je zavezati kosu 

Prsti su joj zastali u čvorovima.

Maršira pločnikom do autobusne stanice.

Aureola joj je spala,

Kotrlja se cestom 

Među opušcima i plastičnim čepovima.

Aleksandra Načinović | Kako ste?

Predsjednik Kameruna ima devedeset i dvije godine,
narod mu prosjek od devetnaest.

Njegova djeca spavaju u hotelima s pet zvjezdica u Ženevi,
petoro ih studira na koledžu.

U Njemačkoj sastavljaju novu vojsku:
sjajniju od izloga.
Pitaš me:
je li već ’36.?

U Venezueli Amerika ratuje protiv droge
koja ulazi iz Ekvadora i Kolumbije,
kao dim kroz napuknuti prozor.

Na Madagaskaru još jedan državni udar,
odmah nakon prognoze.

U Sudanu djecu–vojnike uče
kako disati iznad svojih rana
Nitko ne spava:
ako se razboliš, selo te izbjegava -
ovdje se vjeruje da je psihoza prelazna.

Štandovi s ugandskom robom zjape prazni:
previše konkurencije
s drugim, svježijim ratovima.

U Južnom Sudanu gube se dijelovi:
dugme, pa drugo,
pa koža.

Bolivija ulazi u svijet ekrana:
balansira između signala i reklama.

U Fribourgu urod krumpira raste,
nedostaje sanduka.

U Baselu revije blješte:
afrohouse glazba,
manekenke s ulice
hodaju potplatima zaglavljenim
u suši zemlje.

Krađa obiteljskog nakita
budi strah u Parizu.

A ja, u međuvremenu,
koncentrirana na iščekivanje,
pokušavam ne razočarati
ni večeras.

Aleksandra Načinović | Plamen za papu Franju

Upalit ću svijeću za papu Franju
čovjeka koji je došao s kraja svijeta
i donio buona sera umjesto gromova.

Zvat će ga tri puta imenom,
srebrnim čekićem dotaknuti čelo,
skinuti prsten ribara
s ruke koja je blagoslivljala i grlila.

Vere papa mortuus est.
Pokrit će mu lice velom,
zapečatiti odaje.
Zvona će objaviti ono što srce već zna.

Devet dana žalovat će svijet.
Drveni lijes —
ne čempres,
ni olovo ni hrast —
nosit će njegovo tijelo.

Ne u vatikanskim grobnicama,
nego pod svodom Santa Maria Maggiore,
gdje možda snovi lakše dišu.

Ja, koja se s vjerom igram
kao s rubom suknje,
osjećam se siroče.

Kao da mi je umro otac,
nono, stari prijatelj.
Dodirnuo me čovjek —
bez riječi, bez uvjeta.

Ostaje muk
u prostoru gdje je bio glas.

Sada mislim
na one koji vjeruju dublje od mene,
na njihovu tugu bez zaklona.

Svijet se zatrese kad ode pravedan.

Ja, koja vjerujem samo ponekad,
čuvam plamen
kao da bi mogao još jednom
pozdraviti svijet s prozora. 

Aleksandra Načinović | Nisam bila dobra

Na postolju zmijska jaja leže, barem jedno je moje. Izlegla sam ga u zoru.

Prije večere biram ono s mojim imenom. Skidam ukrasne vrpce, između lakmus papira slojevi su njegovih riječi: budi lijepa, taj ton ti ne odgovara, ne zamaraj se pitanjima.

Ovlaš me ljubi u tjeme

Čašu šampanjca draga!

Na sredinu stola stavljam krletku s dva grdelina, za atmosferu. Nostalgična Ruskinja podiže čašu, usta punih krumpira i kavijara nazdravlja dugoj noći. Njen uglađeni muž pokazuje slabost dok se busa u prsa i prisjeća zimske saune ispred dače.

Aleksandra Načinović | Ptice

Spuštaju se na moj balkon
Jedna lupi glavom o prozor
Par kapi krvi na pločicama
Ubila sam je hranom ostavljenom u plastičnom poklopcu.
Teško je činiti dobra djela, rekla mi je opatica
S velikom glavicom kelja u rukama
Dugačka bijela sjena ispod viktorijanskog tornja.
U smjenama rade rastavljene, bivše narkomanke Strankinje i samohrane majke.
Dugi ulašteni hodnici
Patuljasta kuharica u menzi
I mala suha starica u jednokrevetnoj sobi
Hrani ptice mrvicama
Ostaju bijelo-smeđe mrlje
Na cementu, ispod prozora.
Plišana mačka na krevetu
Putuje sa mnom kroz kantone
Dvadeset godina prije klimaksa.

Aleksandra Načinović | Kako prišiti dugme

Možda ima još ljudi koji bi voljeli večerati za mojim stolom
Jer kao dobra domaćica nudim kruh, vino i sol,
Tupi nož za mazanje očiju, marelice sa šlagom
I slična sjećanja,
Narančaste čupave presvlake,
Poneki osmijeh izmamljen kao svježe umiven golub
Koji gleda me okom
Punim očekivanja.
Naučit ću nešto,
Kako prišiti dugme,
Popraviti rub, suziti struk
Ali neću biti prva jer mi to ne pristoji.
Ne mogu
Ne smijem
Ne znam
Kako biti prva najbolja, jer mrzim bijele dolčevite
Kad šetam Korzom.

Aleksandra Načinović | Bučne jakne

Mrzim tvoje korake
Miris ruke boje
Tvoje košulje
Bučne jakne
Sve što govoriš
Kako voziš
Sportski, kažeš
Jebi se
Ti i tvoj osmijeh
Ja i moja očekivanja
Ne dam ti
Ne daš mi
Ali
Ostajemo
U bari na ugodnoj temperaturi
Uzgajamo punoglavce.

Aleksandra Načinović | Amore

Dugo sam ribala kuhinju,
Odrezala komad torte
Pristavila vodu za čaj
Oprala samoću u perilici za suđe
Objesila je na prozor
Kuba iz bara ispred zgrade šuti
Nedjelja je svima
Unjkavi glas zaostale plesačice na žici.
Sjedi sama ispred i tu i tamo cikne amore
Amore se ne vidi od stabala.
Pisak čajnika prekriva glas kubanske šetačice na kiši.

Aleksandra Načinović | Antikvarijat

Privlači me natpis: rasprodaja.
Silazim stepenicama u prašnjavi prostor.
Kasno je popodne, zadnja zraka sunca
Odsjaj u očima medvjedića u drvenoj kolijevci.
Lutka u čipkastoj haljini naslonjena na kinesku vazu,
Večernja torbica i duga ogrlica od staklenih perli.
Sve je na pedeset posto, govori mi

Nešto u čovjeku s plavom košuljom,
Bljesak u očima ili
Nagovještaj u kutu punih usana,
Odmjerenost u pokretu ruke, možda.
Vraća mi okus gorkih badema

Putnom singericom iz izloga,
Prišivam sjećanja na tvoja ramena,
Na parkete gdje
Klizne košulja u popodneva
Kad spuštam rolete malog stana
Na kraju predgrađa.

Uz nju dobivam i upute
Kako porubiti kraj.
Pravi raritet, govori mi staretinar.
Spremit ću sve u kutiju od cipela
I sakriti pod krevet.

Aleksandra Načinović | Piknik

Listovi s tepiha
Penju se po mojim stopalima
U kućnom ogrtaču sjedim na divanu
Slušam winter jazz na YouTubeu
Da si popravio taj stereo
Slušali bi Ettu kako Bog zapovijeda
Montirali šator u dnevnom boravku
Ležali među purpurnim ružama na parketu.
Ti bi stavio ruke pod glavu i rekao mi
Ispričaj mi priču
Jednorog kojeg smo sreli u Parizu izgubio se
U Alpama znaš tamo kod jezera.
Pronašao ga je pastir gotovo smrznutog
Ponudio mu kocku šećera pa
Otpilio vrh roga da ne smeta u štali
Na batrljak pričvrstio lanternu da ovce vide put u mraku
Bijele ovce bijela staza zlatni jednorog.
Spava noću stisnut u oblaku od vune.
Nastavi govoriš
U onom ..
U čamcu tvoj džemper spava
Labud samac ponekad se njime pokrije
Dok ja u medaljonu oko vrata nosim prah od kostiju roga
I stavljam ga pod jastuk da bolje spavam.

Aleksandra Načinović | Fikus

Kupujem najveću biljku u Ikei
Možda će ovaj put uspjeti.
Hranit ću je Bachom,
Monstere vole glazbu.
Dobit će najljepšu vazu
Onu sa žutim limunima sa Sicilije,
Poklonio si mi je da šutim i plješćem rukama
Kad me se sjetiš.
A voli da joj se priča dok joj masiraš listove.
Mora da pretjerujem, raste naopačke
Možda je bolje da kupim onaj plastični.
Fikus.

Aleksandra Načinović | Destilirana ljubav

Stišćem srce u rukama
Kapljice žuči na plavom stolnjaku,
Cijede se
Otkud žuč iz srca
Kakvo pitanje
A može li obrnuto
Iz žuči kapljice ljubavi?
Možda ako si Krishnamurti
Sjediš u spilji, gledaš grad ispod nogu,
Dalekozorom.

Aleksandra Načinović | Bella campagnola

Nisam konceptualna
Hermetična
Minimalistična.
Barokna ludička mistična
Povlačim se po crkvama bolnicama barovima
Putujem podmornicama
Spavam na granama platana
I sve se ponavlja.
Uz bijelu svijeću i miris lovora uspavljujem poriv
Za izražavanjem mišljenja
Voljela bih spasiti nosoroga
Zabraniti ulov i nasukavanje kitova
Ali ne da mi se više biti glasna
Osmijehom tjeram
Tabore
Sanjam livade zlatne maslačke
Debele patke
Brze rijeke uz koje vozim bicikl
Odjevena u dugu platnenu košulju
Pitam se koliko poljskih miševa spava ispod plasta sijena?

Aleksandra Načinović | Sama u kazalištu

Nečujne cipele (ne volim lupanje potpetica)
Crni smoking i čipkasti korzet
Svježa od frizera
Crveni ruž na bijeloj koži
Lijepa sebi koračam poput mačke
Mramornim stepenicama
Mirna i jasna udobno sjedam
U plišanu fotelju
Ovaj put neću zaspati jer ne putujem ravno
Iz noćne smjene na aerodrom
Pretpremijera Don Giovannija a ti hrčeš, kažeš
Na povratku si žvakao kaugumu
I više se nismo sreli.

Aleksandra Načinović | Ruž na dentijeri

Koža, čipka od soli
Stisnuta usta, mlohava bedra
Vrat naboran
Ponekad hodam pogrbljeno
Govorim si pred ogledalom
Mogla si spasiti ptice u nekom azilu
Mogla si peći kolače u nekom vrtiću
Kao B.B. hraniti tuljane
Umjesto
Djevojci u parku dijeliti savjete
Zbunjeno listati jučerašnje novine
Provjeravati je li iskopčano glačalo
I nadati se da ruž nije prešao na dentijeru
Kad otvaram vrata da očitaju struju
Na brojilu.

Aleksandra Načinović | Dok čekam odgovor

Sakrit ću se u cvijet dalije dok me ne zaborave  

Zabunom otresu s revera sakoa nalik prhuti 

Ljepljivo bijela na crnoj  tkanini past ću 

Na kameni pod i uvući se među pukotine

Osluškivati korake jutarnjih šetača pasa

Zalijepiti se poput krpelja na toplo krzno zlatnog retrivera

Ući u kuću koja miriše na kišni mantil plave djevojke s bob frizurom

Odletjeti do rokoko kredenca  njene kuhinje,

I čekati  Božić s eko jelkom koja će završiti na deponiju.