Sanjam nepoznato prostranstvo, nešto poput ogromne livade. Ondje se nalazi mnoštvo ljudi; čiji je broj nepregledan. Radi se o kraju civilizacije... Najednom dolazi tama i guta sve pred sobom. Svi promatramo nebo, iz njega pristiže tsunami. Valovi dosežu i do nekoliko stotina metara. Gradovi se gube, nestaju pod vodom. Nas nekolicina preživjelih, smještena je pod nekakve improvizirane šatore. Rečeno nam je da moramo biti jako tihi i praviti se da smo mrtvi, jer dolaze starješine naroda. Nedugo zatim, vidim nekakvog kardinala ili biskupa, sa štapom i krunom (poput svetog Nikole putnika). Od svih sabranih, on se približava samo meni i ja tada vidljivo prodišem, iako sam zadržavala dah... Dao mi je novorođenu bebu i naredio da je moram odgojiti, (bio je dječak). Nakon izvjesnog vremena, on će se ponovno vratiti, da provjeri jesam li ga poslušala. Tek će me tada održati na životu... U međuvremenu me odvode u tajne odaje. Spoznajem da se radi o velikoj katedrali. Posve je prazna, osim mene i toga crkvenog velikana, nitko nema pravo otvoriti vrata. Ja sam bila njegov osobni zaštitnik, i uspješno sam odbijala sve napade nečastivoga. Samo jednom nisam otišla van, kada ga je izravno opsjedao Lucifer, ali sam čula stravične urlike... Međutim, spasila sam ga od zle kobi, budući da sam imala sposobnosti istjerivanja demona (egzorcizam). Kada su me upitali zašto đavla nisam mogla pogledati u oči, rekla sam da me bilo strah, ali mi nisu naročito zamjerili. Ipak, tamo sam bila najmoćnija. Kasnije su me poslali na svečanu večeru - jer sam uspješno branila povjerenog mi čovjeka. Nagradili su me za moje zasluge, ali netko ih je, kriomice, pokušao osporiti. Zatim ugledam poznato mi lice...
- ulomak iz osme knjige -
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.