Ispovijed jedne čitateljice

O romanu Lili Lokin "Tinin pretinac"

(ilustracije Nina Ivanović; Zagreb: Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade, 2023.)

Piše: Mirjana Mrkela

 

U kafiću

Moja prijateljica Lili i ja sjedimo u omiljenom kafiću. Našle smo se zbog knjige, ali najprije moramo razmijeniti novosti. Netko se doselio u naše susjedstvo, netko je izmislio novi kolač, netko se najednom zaljubio. Sve su to nerješive zagonetke, bolje rečeno - čuda.

Kad mi je nešto neobjašnjivo lijepo, zovem ga čudom. Kad mi je čudo strašno, onda je to horor. Lili Lokin potvrđuje klimnuvši glavom.

Razgovaramo mi tako, bolje rečeno šapćemo, kad evo konobarice! Gleda nas bez kave, gleda knjigu koju još nismo otvorile. Naslov knjige je "Tinin pretinac". Mene nekako žulja konobaričin pogled pa kažem:

„Vidite, ovo je roman za koji je Lili dobila nagradu!“

„Je li to neki horor?“ - provjerava konobarica, brišući stol sve oko knjige.

„Neeee!“ - odgovaramo i počinjemo se smijati.

Roman nije horor, a nagrada je čudo. Mojoj prijateljici i meni to nije smiješno nego nam je veselo. Zato se smijemo i smijemo. Suza kapne na stol, a konobarica je briše. E, sada nam je stvarno smiješno! Konobarici ne preostaje ništa do da se i ona počne smijati. Onda pogleda bolje pa se nasmiješi.

„Čudo jedno!“ - kaže raznježeno i na našim licima se vidi nešto kao razvedravanje.


O pretincu

Konobarica kaže da ju je zbunio naslov. Pretinci su puni tajni, brzopleto je zaključila. Lili i ja priznajemo da je u pravu. No u ovome pretincu čuda nadvladavaju horore.

Djevojčica Tina ima tajni pretinac za svoje priče o vlastitome životu. To je dio života koji se zove pubertet. Tina prestaje biti djevojčica i postaje tinejdžerica. Rekli su joj da tinejdžeri kreću u potragu za nečim što se zove svoje ja.

"Što sad ako je moje ja daleko, u nekoj prekomorskoj zemlji ili nekoj koju tek treba otkriti?“

Tina nikuda ne putuje. Ona otkriva, saznaje i razaznaje stvari i događaje u svojoj blizini. Kod kuće ima mamu, tatu i maloga brata. U kući je i crni mačak koji ima "kao sunce žute oči". K njima dolaze baka, Ana i drugi prijatelji. U školi su, naravno, učenici i profesori. Na selu je teta koja ima krasan vrt.

"Pitam se, ipak, koliko ću daleko morati putovati u potrazi za svojim ja? Voljela bih da moje ja stanuje negdje u susjedstvu. Malo sam lijena prema naravi. Još bi bolje bilo da mi samo pozvoni na vrata."

Pomalo je neobičan taj Tinin način razmišljanja. Zato bilješke iz svojeg pretinca ona upućuje svojoj odrasloj ja, to jest samoj sebi, ali u budućnosti.

U Tinin pretinac ne zaviruje nitko, čak ni Ana i mama. Iako su one upoznate s nekim Tininim tajnama.

Baku je također dobro pitati za savjet. "Ona zna mnogo toga o zdravom životu i redovito nas obavještava što je novo vidjela na televiziji i koji su minerali i vitamini trenutačno najzdraviji."

Tina se ne brine samo zbog sebe nego i zbog drugih. To znači da je suosjećajna. Zna kako je mačku kad ljenčari na balkonu. Zna kako bi bilo ptičici kad bi je mačak zgrabio. Zna kako je učenicima koje prozivaju prestrogi profesori.

"Za razliku od njih, učenici koji su naučili sve lekcije narastu kao mlada stabla u proljeće, izvijaju se, podižu ruku, njišu se, cvatu."

I kao što dolaze problemi, dolaze i veselja. "Mogla bih navesti mnogo razloga za sreću, ali nema potrebe jer sam sretna i bez razloga. Onako sama od sebe. Ne znam točno tko mi je tu sreću darovao ni gdje se ona zakačila za mene, ali zakačila se baš poput čička."

Osobitu, najosobitiju sreću, Tina osjeća kad ugleda malu, malenu vilu. Sitna je i zlatno svjetlucava kao krijesnica. "Ali nije to bila krijesnica. Bila je vila, znam jer sam je vidjela."


Kad počne kiša

Ja i Lili Lokin, koja je napisala roman "Tinin pretinac", sjedimo u kafiću. Popile smo kavu, prelistale knjigu, a još nam se razgovara. Okrećemo stranice i pokazujemo ovo ili ono. Primjerice, ja kažem:

„I ovo si krasno napisala! Za tako veliku zvijer trebalo je mnogo boja. Sve s kojima sam u kući raspolagala stavile smo pored zmaja; vodene bojice, tempere, drvene, pastele. I sve smo ih upotrijebile! Zmaj se počeo rumenjeti, žutjeti, crvenjeti, postajao je sve užareniji, sve ljepši.“

Zgodno je to što se "Tinin pretinac" može čitati i redom i na preskok. Iako Tina slaže sve po redu, cijelu školsku godinu. Poslije prosinca stiže Nova godina, a poslije razvedravanja makovi.

Ali u kafiću se nije razvedrilo. Dvije kapi kiše padaju na naš stol. Malo dalje, konobarica zvecka posuđem. Lili i ja se zgledamo. Obje smo se sjetile onoga što Tina piše o jednome kišobranu.

"Ništa smješnije nisam vidjela od Anina kišobrana. Bio je golem. Više je nalikovao na šator nego na kišobran. Žut, poput očiju moga mačka. Na prednjoj je strani imao dva prozora prekrivena prozirnom plastikom."

Pada još nekoliko kapi prije nego što ja skoro padam u nesvijest od čuda. Jer Lili otvara baš takav kišobran. Kroz prozore na kišobranu vidimo svoju prijateljicu konobaricu. Kapi svjetlucaju na tim prozorima pa izgleda kao da konobarica svjetluca. Čudo, pravo čudo, o kojemu ona ništa ne zna. Domahuje nam i kaže:

„Posudite mi knjigu, moram sve to pročitati!“