Igor Petrić | Noć je blizu

Kažu kako je ponedjeljak neobičan dan. Većina ga ne voli. Neki zbog posla, a neki možda zato što sve ono od vikenda jednostavno eksplodira i izađe na svjetlo dana. Ako tome još dodamo i pun mjesec, tada imamo neobičnu i ludu kombinaciju ali kojoj je teško odoljeti. Jednostavno ludilo. Upravo to se dogodilo u uredu jednog liječnika, koji si je znao dati oduška i raditi s pacijentima i više od propisanog. Nije to bilo ništa strašno. Samo ih je slušao i tu i tamo nešto konkretno rekao. Njima je to u tom trenutku odgovaralo. Svi su nekako usmjereni samo na sebe i za druge nemaju vremena. Za druge nemaju - ali kad se radi o njima, kad se radi o nama - ograde padaju i rušimo ih bez previše pitanja. Tražimo nekoga tko će imati strpljenja i dovoljno vremena. Tko će znati slušati, bez obzira na to kako će na njega utjecati. I on je postavio ograde. Nije se želio vezati i pretjerano petljati u odnose svojih pacijenata. Mislio je, samo će slušati i to neće nikome naštetiti. Ponekad je uspijevao držati distancu, ali ne uvijek. Znao se on i zaigrati, malo pretjerati, previše se uvući, prodrijeti dublje od planiranog, ali nije mario. Bio je bezobrazno mlad i znao se na vrijeme izvući, popraviti ogradu i krenuti ispočetka. Nije mu ništa smetalo. Sve priče mogao je čuti i nekoliko puta. Sve priče mogao je progutati odjednom, ali „sve“ ubrzo može postati previše.

Svemu dođe kraj! Čudan je život ovdje dolje, na Zemlji. Znao je to i tad, ali nije bio spreman na ono što će jednom doći a došlo je. Nenadano. Pokucalo je na vrata ordinacije i klupko se počelo odmotavati, odmotalo se i previše. 

„Dobar dan.“ – pozdravi Albert i krene prema fotelji.

„Da, da… Dan kao i svaki drugi“ – odgovori bezvoljno doktor. „I da, zovite me Oliver, jednostavnije je i nekako…, ma znate već.

„Ne!“ – zbunjeno odgovori Albert. „Kad bih znao, ne bih dolazio, Ne bih trošio svoje vrijeme.“

„Hmm. Moje možete koristiti“ promrmlja. „Kuda ide ovaj svijet?, pomisli Oliver i lupi rukom po radnom stolu. „Uvijek, ali baš uvijek kompliciraš i kad treba i kad ne treba. Ustvari nikad ne treba. Ali ne! Ne! Ti jednostavno ne znaš stati i misliš da si uvijek u pravu. Stvarno pretjeruješ i nisam siguran jesi li svjestan toga. Zašto to radiš sebi i drugima? Zašto?“ – ponavljao je Oliver, onako dosadno, dosadnjikavo, drugačije no inače. 

„Ali…?“ – začuđeno pita Albert. „Nešto sam krivo rekao, je li Vam dobro?…“

„Nemoj ti meni ali. Znaš i sam kakav si i zašto uvijek mora biti po tvom. Je li tako? Reci, hajde reci, priznaj i bit će ti lakše. Gledaj me u oči kad ti govorim. Nisam još završio.“ 

„Ali…?“

„Nema tu ali. Što ALI? Danas čovjek mora znati iz prve što misli. Mora reći odmah što mu je na pameti, jer će inače zaboraviti čak i ono najosnovnije. Vidiš, ja sam, na primjer, najbolji primjer odmjerenosti i koncentrirane koncentracije. Ništa mi ne promakne. Eto na primjer, primijetio sam da se danas nisi počešljao, umio, oprao zube.“

„Ali…?“

„Ne, ne… nisi! Vidiš taj čuperak koji strši bez veze nema nikakvog smisla. Nemoj mi samo reći kako si ga namjerno ostavio ili napravio. Ako želiš mogu ga popraviti, iako bi to prije dva sata bilo jednostavnije i drugačije. Vidiš, pored svega što sam prošao u životu, prošao sam i tečaj za frizera u omladinskoj organizaciji. To su bila vremena. To je bio život. Svi jednaki i ponosni na zemlju, radnike, seljake. Pjevali smo radeći i gradeći državu ispod izmišljene zastave. Sve je bilo super, a sad više nitko i ne pjeva. Nitko nikoga ništa ne pita. Osim čuperka smrdi ti i iz usta i krmeljave ti oči bulje bez veze.“

„Ali…?“ 

„Znam što želiš reći. Oprosti što prekidam, uvaženi gospodine. Hoćeš li se možda mijenjati. Ti bi bio doktor, a ja pacijent. Što si umišljaš, od tebe znam ipak više. To su bila moja vremena. Misliš da smo tada bili svi opijeni mladošću, alkoholnom i nekim čudnim drogama. Da smo svi snifali jebeno Tigar ljepilo, pušili domaću kamilicu i sušenu koprivu. E, pa nismo. Bili smo čisti i jednostavni i nismo ogovarali jedni druge kao vi danas. Vi danas ništa ne znate i to vam je mana. Bez „guglanja“ i nadrkavanja po društvenim mrežama, ne znate se pravo ni popišati, ni posrati. To vam je sve tako bez veze. Trebali bi krenuti na poduku iz življenja života na naš način. Pravi način. Način koji otvara sva vrata i horizont je s njim veći.“ 

„Ali…?“

„Što ALI? Što? Nemoj više ništa reći. Ionako pričaš previše. Pogledaj malo oko sebe. Svi nijemo, kao lutke iz izloga, zure u tebe i okreću buljavim očima. Okrećem i ja jer mi je dosta tog tvog preseravanja. Pogledaj! Pogledaj, samo što mi oči ne ispadnu iz svojih duplji koliko okrećem njima. Svi oko tebe kao psi dašću razočarano, okreću očima i mrmljaju riječi osude. Svi do jednog. Dosta je za danas i nemoj stalno ponavljati to ALI. Ali ovo! Ali ono! Daj se već jednom priberi. Odluči što i kako želiš. Što i kako misliš. Misliš li ti uopće?“

„Koji si ti idiot.“ – reče napokon Albert, razočarano i na trenutak, samo na tren sklopi oči. U lijevoj ruci držao je neobjavljeni rukopis, a u desnoj nalivpero. „Koji si ti moron i tupoglavac. Ti ništa ne kužiš. Tvoje je vrijeme prošlo i uskoro ćemo te sahraniti. Prije toga lijes ćemo politi benzinom i zapaliti. Neka gori. A ti ćeš u njemu bespomoćno cviljeti, jer lijes nećeš moći otvoriti.“ 

„Ha! Koješta! Kao prvo morate me uhvatiti. Kao drugo borit ću se do posljednje kapljice krvi i nenagorene kože. Kao treće i posljednje, ne seri. Nisam glupav. Vidim da si sam. Sam! Sam si samcat i što onda još hoćeš. Kako me misliš uhvatiti, majmune!?“

„Nikako! Imaš pravo. Baš me briga. Idem ja sad van.“ – kaže Albert i polukružno se okrene. Nije zakoračio ni korak - dva kad se vrati u početnu poziciju. Umjesto nalivpera sada je u desnoj ruci držao pištolj kojim tresnu Olivera po tintari, svom snagom. Onako filmski, muški. Skoro pa mu je rascopao lubanju. Ali nije! Pukla je samo koža, a koža na glavi kad se pokida, obilato krvari. U redu. Sad ga ovakvog krvavog napokon može strpati u sanduk. Zabiti čavle odozgo. Što i učini! Polako i smireno. Nikud mu se ne žuri. Nitko ga ne očekuje još satima. Naručen je u četiri, a sad je tek pola dva. Sanduk je dobar. Čvrst. Napravljen od stare hrastovine uglavnom bez čvorova. Sva sreća pa ima pištolj za zabijanje čavala inače bi se namučio s čekićem. Pištolj za lupanje po glavama i zabijanje čavala. Multipraktik. Savršenstvo kupljeno na rasprodaji u trgovačkom centru u predgrađu.

Nakon što je Olivera smjestio u sanduk i zakucao poklopac čavlima, otišao je do automobila po karnister s benzinom. „Bio je pun, ali uskoro će biti praznjikav“ - pomisli Albert i krene prema sanduku. Oliver je još uvijek bio u nesvijesti. Tako je i bolje. Bit će iznenađen kad ga vrućina probudi. 

Pljus, pljus, pljus!… pljuskao je Albert benzin po sanduku, skoro pa profesionalno. Filmski! Pljuskao i pjevušio samo njemu razumljivu melodiju. Skoro je svih pet litara ispljuskao. Za svaki slučaj, malo je i ostavio, ako upaljač od prve ne proradi. Benzin brzo hlapi i treba biti brz, brži, najbrži.

Prvi pokušaj – ništa.

Pokušaj drugi – opet ništa. 

„Jebeni upaljač“ – pomisli Albert i načas zastane. Pomisli na doktora. „Kako mu je? Što osjeća? Boji li se mraka i skučenog prostora. Tko ga jebe. Sam si je kriv.“ 

Treći pokušaj i plameni jezici zahvate sanduk i Albertov desni rukav, stare izblijedjele zgužvane crne košulje. Vatra se brzo proširila tkaninom. Miris spaljene tkanine i ljudske dlake, spaljenog drveta i plastike – naglo se proširio prostorom. Albert se poprilično zalio dok je onako sav uzbuđen pljuskao benzin po drvenom sanduku. Tišina. Svi zvukovi svedeni su na jedan. Osim Alberta, nitko ne cvili, ne zapomaže i ne zove upomoć. Nikog nema tko bi mogao čuti. Albert je zanijemio od šoka. 

Albert se sjeti djetinjstva i jednog malog zanemarenog djeteta, koje nervozno grize usne i prste krvave na rubu provalije. Tišina prestaje biti tišina. Zvuk stroja jednolično otkucava ritam umjetnog srca. Srce dobro nauljeno radi besprijekorno. Zovem li se David ili sam samo obična lutka mehanička. Ne miče se. Tik-tak, tik-tak!, vrijeme curi. Dijete ponire ostavljajući krvave tragove na rubu. Tišina boli jače od najjačeg udarca. Srce i dalje ritmično pulsira: tik-tak, tik-tak…                                                                                                                

„Misliš li na mene nakon svega“ – tiho prozbori Albert u plamenu. Plamen pojačava i staklo se raspada u tisuće i tisuće nepravilnih krhotina. Krhotina po krhotina, jedna za drugom uz zvučnu kulisu srebrne kiše, nježno pada i odskakuje od površine sna. 

„Alberte! Alberte! Što ti je pobogu čovječe? Što radiš na podu. Probudi se. Alberte!“ – pokušavala ga je dozvati Rea, vlažeći mu čelo mokrim ručnikom.

„Molim? Što? Zašto me zalijevaš vodom. Što ti je?“ – pokušao se sabrati, ustati, ali ga je Rea pritiskala rukom prema dolje. 

 „Ne ustaj naglo. Pao si ispred ogledala. Mislila sam da te uhvatilo srce. Možda si nešto i slomio.“ 

„Ne! Zašto? Sve je u najboljem redu. Gdje sam!?“

„Ovdje!“ – na rubu provalije života i smrti, pomislila je Rea. „Smiri se. Sve će biti u redu.“

„Zašto?“

„Zato što si bio u nesvijesti nekoliko minuta. Tresao si se i… Otkud ti ova opeklina na desnoj ruci?“

„Opeklina?“

„Da opeklina, odakle ti?“ 

„Ne znam. Stvarno! Sorry ako sam te prepao.“ – reče Albert i tiho, onako u sebi, zahvali Oliveru na još jednoj prilici. Zbogom moj zrcalni prijatelju. Sam sebi zausti: „Vidimo se za desetak godina. Tad ću ti ispričati kako sam upoznao Reu i zadavio je golim rukama, ili sam to jednostavno zaboravio učiniti? Svejedno! Možda zaboravim i tebe, pa ćemo se ponovno upoznati…“ – „Eto doktore. To je uglavnom to. Moj san ukratko. Toliko za danas. Možda i previše. Što kažete doktore?“ – trudio se Albert opravdati doktoru. Puno je tu detalja i događaja. Nepredvidljivih obrata i likova.

„Ništa! Mislim, zanimljivo. Zanimljiva priča, ustvari san. Kažete kako ste pali u nesvijest, dok ste pričali sa svojim zrcalnim odrazom. Tu je još neko dijete, rekli ste David, pa onda neka vatra i srebrna kiša. Zanimljivo, nije li David onaj dječak iz onog filma…? Pronašla vas je Rea i tad ste ju odlučili ubiti, zadaviti, upoznati ili sve jednostavno zaboraviti. Zanimljivo. Tko je uostalom ta Rea? Mislim da ju do sada niste spominjali“.

„Rea, Rea. Ta slatka mala Rea. Svima će ona doći glave, doktore. Ne vjerujete?“

„Nema veze vjerujem li ja ili ne u vaše riječi, vašu priču. Tu sam kako bih vas slušao i na temelju ispričanog donosio zaključke, propisivao terapiju. Bitno je u što vi vjerujete? Recite! Slobodno! Meni recite sve, kad podmirite račun. Znate kako je. Ha-ha, svaka riječ ima svoju cijenu“ – reče doktor i zatvori crno ukoričen rokovnik za bilješke.

„Da. Zanimljivo doktore. Sve ima svoju cijenu. Možete li Vi meni reći, što znači taj san. Ta priča koju sam upravo ispričao. Doktor Oliver, Rea, ja u plamenu i ona slika djeteta na rubu provalije iz djetinjstva. Što govori o meni. Jesam li isti, drugačiji, možda lud?“

„O vama! Puno toga“ – prozbori doktor i rukom, simulirajući kružne pokrete, dade Albertu poticaj za nastavak.

„Vidite, ta Rea, taj Oliver i Albert, te ono nesretno dijete koje ponire, na kraju i na početku, to nisam ja. To ste možda Vi, doktore. Možda sam sanjao vaš san. Nekim čudom upao u njega i sad ga, onako primitivno dijelim s Vama, a Vi toga još niste ni svjesni. Pitate se jesam li lud, ili samo onako, usput silazim s pameti. Jesam li uopće svjestan postojanja. Doktore! Vi ni sami ne znate u što se upuštate. Noćas kad napokon san vas preuzme, možda upoznate Olivera i onog pravog, primitivnog, sirovog Alberta. Doći će i Rea u invalidskim kolicima, iako joj nije ništa i zato se pripremite. Budite spremni na sve i svašta, jer noć je blizu. Bliže no što možete i zamisliti, a kad napokon tišina zavlada, Mjesec će pasti s neba i rascopati vam lubanju.“

„Dobro! Sad bi bilo dosta. Odobrio sam vam i novu terapiju. Doviđenja i svratite do ljekarne“ – vidno uznemiren doktor se pokušavao riješiti pacijenta. 

„Od srce zahvaljujem, dragi doktore.“

„Gotovi smo za danas. Novac ostavite kod sestre. Pripremila je račun. Slobodno ga uzmite i vidimo se opet za otprilike tjedan dana, samo prije toga nazovite i dogovorite termin. Ako želite, naravno. Ako ne, sretno Vam bilo Alberte. Dobro!“

„Zbogom doktore i…“

„Što i?“

„Lijepo spavajte. Noć je blizu.“

„Mooooollllliiiiiiiiiiiiiiiii…….“.

Opet tišina. Prošlo je otprilike pola sata. Vrijeme kao da je stalo. U ordinaciji se ništa nije čulo osim modre muhe zujare koja je uletjela zabunom misleći kako će se ovdje dobrano pogostiti. Ordinacija je sterilna, nema hrane, nema trulog mesa i niti jedne druge tekućine osim vode, do koje muha, ma koliko se trudila, ne može doći. Žalosno. Još će jedna modra muha zujara umrijeti uzalud. Izgladnjela i žedna, na rubu radnog stola prijamne kancelarije za upis i raspored pacijenata. Ostat će do smrti i u smrti sve dok joj lešinu, ako išta od nje ostane, ne bace kroz prozor.  

Sutradan, negdje oko podneva, u ordinaciju je došla sestra. Kao i obično prvo je otvorila prozor iza svojeg radnog stola. Svježa doza kisika ispunila je prostoriju i razrijedila ustajali zrak. Propuh je učinio svoje i sve je opet kao normalno. Nakon što je zatvorila ulazna vrata, sestra je otvorila vrata ordinacije. Soba je bila mračna. Zrak nekako gušći, čudnog mirisa i ljepljive teksture. Došavši do prozora, sestra primijeti praznu flašu jeftinog konjaka i limenku piva na podu. Nakon što je razgrnula zavjese i otvorila prozorsko okno, začuje čudan ali poznati zvuk. Iako uplašena primaknu se radnom stolu i pogleda ispod. Ispod radnog stola, gol i sklupčan u fetusni položaj, dr. Flavio nervozno je cuclao palac svoje desne ruke. 

„Doktore, je li vam dobro?“ 

„Sasvim u redu.“ – odgovorio je doktor mljackajući krvavi palac desne ruke.

„Vidite, onaj pacijent od petka, rekao mi je nešto neobično. Rekao je čuvajte se, noć je blizu. Ostao sam preko vikenda kako bih doživio noć i tu blizinu o kojoj je govorio, ali se ništa nije dogodilo. Vidite, ja… ovako gol, sklupčan ispod stola i ne znam zašto sam gol i sklupčan ispod stola. Nije mi jasno zašto nisam otišao kući, odmah ili sutradan ili jučer. Ne znam!“

 „U redu je doktore. Želite li možda malo vode?“

„Ne! Ništa ne trebam. Noć je prošla sasvim u redu. Nitko nije došao.“

„Tko?“

„Da! Tko? Dobro pitanje. Vidite… draga sestro, trebali su doći svi… i Albert, i Oliver, i Rea, ona slatka mala Rea u invalidskim kolicima iako joj kao nije ništa. Mogao sam je upoznati i… što ja znam što sve ne. Ali nije došla. Nitko nije došao. David je ionako na dnu provalije okružen vodom.“

„Tko?“ – priupita sestra.

„David, onaj dječak iz onog filma o onom dječaku, koji to u stvari nije i koji traži svoju  „Blue Fairy“, ma zaboravi!“

„Ne razumijem, kakva Rea, dječak. Kakav Albert i Oliver. Doktore, je li sve u redu?“

„U najboljem. Ako ne vjerujete, pitajte moju ruku. Pogledajte kako vas samo gleda. Hajde pitajte je nešto“ – doktor je savio dlan simulirajući rukom zmijoglavu prikazu, pritom razdvajajući skupljene prste od palca. 

„Halo! Tko je. Tko me to tako gleda. Halo. Tu sam! Sestro pobogu, zar me ne vidite. Sestro… ruka, govori, ona govori, sestrooo…“.

Sestra je šutke gledala doktora i njegovu ruku, njegove prste kako se pomiču, kako se razdvajaju gore-dolje, simulirajući usta u govoru. Gledala je još nekoliko sekundi, pustila suzu i nazvala hitnu.