Jasmila Talić-Kujundžić | Pčela

Behar na grani se njiše

Vjetar raznosi latice, miriše

Pčele zuje i zvrndaju i nektar sišu

Oči ove upijaju i prsti ovi pišu

Uplašene duše od pčele bježe

U strahu ukopani leže

Ubost će me, kažu

Ubost će sebe, sebi lažu

Istina je da će pčela med napraviti

Istina je da će oni morati sebe staviti

Ispred sebe na unakrsno ispitivanje

Da sebi priznaju šta je stvarnost a šta su sanje

Neisanjane, i da ne upiru prstom u žaoke pčelinje

Hej, neće vas ova moja žaoka

Hej, ova moja dva oka

Traže samo cvijeće da ljubav mednu naprave

Povredama i bolom neće da se bave

Ono što u meni vidite vaš je strah od nestvaranja

Od unutrašnjeg samorazaranja

I lopate kojom grabite zemlje grumen po grumen

I rupa je sve dublja, nećete da zapalite lumen

Svjetlosti kojom cijelo biće izgara

Koja po duši eksplozije boja šara

I vrata u stvaranje otvara

Koje iz trenutka u trenutak traje

Nastaje pa nestaje, nestaje pa nastaje

Bojiš li se gledati u ove oči što upijaju

I u srce vječnost svijaju

Bojiš li se gledati ove ruke što pišu

U ove grudi što se nadimaju gore-dolje i dišu

Dok od nestajanja i nastajanja grade riječi vječnost?

Bojiš li se da ćeš tako izgraditi do sebe most

S čije ćeš ograde pogledati u razornu rijeku nabujalu

Koja sve raznosi i pretvara te u smrtnu prašku malu?

Od pčele ćeš ti pobjeći, ne brini

Ali znaj: bježeći ćeš stići ravno istini

Da je tvoja bol samo tvoja

I da je proljeće tek počelo ali te neće čekati

Hoćeš li bježati i plakati 

Ili behar udisati i od nektara život stvarati?