Vlatka Planina | Wend: 1. poglavlje

Willow's End bijaše smješten podno Velike Stijene i na samom rubu litice koja je odvajala kopneni dio zemlje od onog otočnog, morskog. Wend, kako su ga mještani od milja zvali, bijaše jedan od gradića neobično bogate i tajnovite prošlosti i isto toliko neuzbudljive svakidašnjice.

Postojala su dva mita o njegovu postanku. Prvi je govorio kako je Wend osnovan još u doba Vikinga, kad je najmlađi sin nekog vikinškog moćnika pobjegao od oca sa svojom trudnom djevojkom, potajice se ukrcao na jedan od ratnih brodova i kad je vojska krenula u pohod na otoke, uspeo se na klisuru te sakrio u jednoj od špilja u samom podnožju Velike Stijene. S vremenom je nedaleko od špilje izgradio kućicu i preselio se tamo s djevojkom i novorođenim sinom i ta je kućica, na čijem mjestu danas stoji spomenik Hrabrome Strancu, bila početak Wenda. No, ta je legenda bila toliko puna nelogičnosti da nitko od mještana zapravo nije vjerovao u nju. Služila je tek kao mamac potencijalnim turistima, razlog hvalisanju pred mještanima okolnih gradića, te kao (najčešće nevažeći) argument na sudu kod sporova u vezi zemljišta:

„MI smo ovdje bili PRVI.“

Mnogo vjerojatnija priča, i ona u koju su mještani Wenda čak i vjerovali, bila je manje uzbudljiva, no jednako zanimljiva. Priča kaže kako se prije nešto manje od dvije stotine godina, u vrijeme prvih doseljenika, jedna karavana, zahvaljujući gustim i gotovo neprobojnim jesenskim maglama, izgubila u tundrama te završila s druge strane Stijene. Kad su shvatili što se dogodilo, bilo je kasno za povratak: zime su ovdje bile oštre, a snijeg češći i od ljetnog sunca, pa je karavana odlučila ostati barem do proljeća i baciti se na posao gradnje koliba za zimu. Među karavancima bila je i djevojčica Willow koja je na proljeće imala napuniti dvanaest godina. No zima u kolibi za nju je bila kobna: izgladnjelost i upala pluća bili su više no što je djevojčica mogla podnijeti.

Zbog duboka snijega i kao mramor tvrde zemlje nisu je mogli zakopati, već su napravili krijes i spalili tijelo, a pepeo prosuli niz liticu. I tada je odlučeno da se novonastalo naselje nazove Willow's End u čast prve žrtve prve zime, a zaživjelo je prešutnim dogovorom i paljenje krijesa prve nedjelje u siječnju. I ostao je Wend do današnjeg dana jedini gradić s tradicijom krjesovanja usred zime. Nikad ono nije preraslo u svečanost ili svetkovinu, svodilo se tek na skupinu ljudi okupljenu pred velikom vatrom, šutnju te razmišljanje o tome koliko su sretni i blagoslovljeni, svi do jednoga, što je mala Willow bila prva i jedina žrtva wendovskih zima unatoč svim surovostima koje su donosile sa sobom.

Za razliku od zima, ljeta u Wendu bila su topla i blaga i nalikovala su više na kasno proljeće ili ranu jesen. Čitava Stijena bila je u cvatu, sve do samog vrha, a trava i poljsko cvijeće bijahu toliko visoki i gusti da ih nisi mogao ugaziti i katkad bi se moglo vidjeti dijete kako hoda po samim vršcima vlati trave, kao da lebdi i kao da bi dostajao tek skok-dva da se vine u nebo.

U te dane kad je sunce gotovo do ponoći ostavljalo na nebu tragove boje pekmeza od jagoda, naranči i blijedog limuna s metvicom, mještani su čitave noći provodili u dvorištima, vrtovima ili u velikom parku pokraj crkve, razgovarali, pijuckali limunadu i kruškovac i upijali u sebe ljepotu i spokoj toplih ljetnih noći. Još malo i stići će kiše, magle i, najzad, snijeg, a onda tko zna kad će opet imati priliku promatrati nebo.

Od svih stvari u Wendu Red je najviše volio baš ta cjelonoćna druženja. Kod kuće roditelji mu nikada nisu dopuštali ostati budnim ni do ponoći, a kamoli čitavu noć. No kod djeda je bilo drukčije; on mu nikad to nije branio i, štoviše, čak i kad bi Red, premoren cjelodnevnom igrom, predložio da ostanu kod kuće, djed bi odmahivao rukom:

„Pusti umor, možeš spavati i do iza podneva ako treba, ali sada dođi sa mnom, čekaju nas, a uostalom, ta pogledaj to nebo!“

I Red bi se protegnuo, protrljao oči, popio naiskap čašu ledene limunade i tako napola razbuđen krenuo za djedom. I nije to požalio ni jedan jedini put: ljeto tako kratko traje, a toliko priča treba ispričati i još ih više saslušati i svaki dan naučiti nešto novo i otkriti nešto za što nisi ni znao da postoji i upoznati nove prijatelje i stare prijatelje pobliže i... Brinn. Najviše Brinn.

***