Kolumne

ponedjeljak, 3. srpnja 2017.

Sandra Bašić | Vlatka Planina: Nemoj se plašiti ovoga neba


I dalje tvrdim kako se poezijom najbolje mogu izraziti emocije. „Lako“ ih je provući kroz roman od 300, 400 stranica, možeš o tome nadaleko i naširoko. Ali izraziti sreću, tugu, ljubav u nekoliko stihova koji stanu na pola stranice, to je umijeće i svakomu za to odajem poštovanje. I zato volim poeziju!

Ovo je moj prvi susret s djelom ove mlade autorice iz čijih stihova progovara ona jednostavna praiskonska emocija, koja nas drži na životu – naravno da pričam o Ljubavi, i to s velikim početnim slovom. U 50-ak pjesama i na 62 stranice knjižice stalo je toliko toga: sretne ljubavi s pokojom tužnom notom, koja ti se potkrade i izbije na površinu, samo tako, a ti osjetiš da ju moraš zabilježiti, da ne bude zaboravljena.

Sama autorica kaže pjesmom da „kad naraste želi biti ljubav“, a ja ću reći da me se baš ta najviše dojmila, kupivši me stihovima:

„I kad nas vrijeme uhvati
U svoje mreže
I kad više ne budemo znali
Gdje završavamo mi a
Počinje vjetar,
I onda,
I onda ću te voljeti.“


Nema komentara :

Objavi komentar