Mladen Vuković | Luko Paljetak: Ledena berba

 

Naklada Bošković, Split, 2026.

Prohujala su dva ljeta od kada se gospar Luko Paljetak pridružio svom ocu, "nebeskom parketaru", a pjesnik nastavlja svoj književni život i upravo mu je tiskana prva posthumna zbirka stihova pomno biranog i simboličnog naslova Ledena berba. Akademik Paljetak, taj umjetnik renesansnog duha (pjesnik, prozaist, dramski pisac, esejist, feljtonist, prevoditelj,  književni znanstvenik, likovni kritičar, pisac za djecu, redatelj, lutkar, antologičar, urednik, slikar, glazbenik i još mnogo toga) stvarao je gotovo do posljednjeg ovozemaljskog daha 12. svibnja 2024. i svjestan neumitnog skorog isipanja posljednjih zrnaca u klepsidri svog vremena, priređivao je svoje zadnje književne rukopise pa je na bolesničkoj postelji, tek koji dan ili tjedan prije preminuća, u rukama prelistao prve otisnute primjerke knjige Kajkavske pjesme posvećene Dragutinu Domjaniću. U zadnjih godinu dana života nastavio je dotadašnji zavidni plodni plov svojom olovkom, uređivao je nekoliko knjiga, pisao vise recenzija i tekstova te je priredio višegodišnju korespondenciju s akademikom Tonkom Maroevićem naslovljenu Jedan niže držeć, drugi više pojuć (Lirska, i ina korespondencija 1984. – 2020.) u kojoj je otisnuto više od tristo međusobno posvećenih soneta od kojih je zvonjelica tek nekoliko bilo ranije objavljeno. U tih je 12vl posljednjih mjeseci objavio i zbirke poezije Opći pojmovi, Reciklirane pjesme, pjesničko-grafičke mape Haiku iz bolnice, Sarabanda za Anamariju i Hercegovina Noir te dječju slikovnicu Luka Sorkočević – Sorgo. Pripremio je i dvije zbirke poezije Ledena berba i Pjesme studenog, prosinca, siječnja, ožujka i rujna, s osobnom željom da se one objave nakon njegova odlaska.

I prvu od njih, kao 202. naslov u svojoj knjižnici Vlati, tiskala je u svibnju ove 2026. godine splitska Naklada Bošković, kojoj je Luko zadnjih godina postao svojevrsni "kućni" autor jer mu je marni nakladnik Zoran Bošković objavio Sabrane pjesme u sedam svezaka (Split, 2018. – 2020.), Sabrane pjesme i proza za djecu (VIII., Split, 2021.) i prvi svezak Sabrana proza Split, 2022.) te još desetak drugih naslova.

U zbirci je 78 pjesama pisanih od travnja 2021. do siječnja 2024., skladane od dva do četiri katrena, mahom s dvanaest verseta u četrnaestercima s opkoračenjem, u njegovu prepoznatljivom ritmičnom i narativnom pjevu. Na trenutke ti hodogrami uzleta i padova su monolozi sa samim sobom, drugim drugom u sebi, a najčešće razgovori s biljem i životinjama i u tim refleksivnim dijalozima i sami se prepoznajemo i ozrcalimo u Pjesniku. Naslovi su mu obično jednorječni pa se neki i ponavljaju (Sunce; Riječi; Cesta, Misli; Strme misli...). Luko je majstor ovjekovječivanja treptaja vječnosti, stihovlje fugira aforističkim zapažanjima poput misli da "sve se zaboravi i to je ljepše od bilo čega što možeš zapamtiti" (Rođendan).

Zbirka je bila spremna za tiskarske arke krajem ožujka 2024., kada je profesor Milovan Tatarin napisao svoj opsežni pogovor u kojemu ističe antologijske pjesme Nalog, Rođendan i Grob, koji ga je "izvrnuo" i izdigao do osjećaja da je njome "arajdan". Tu je velemajstorsku pjesmu o supruginu grobu Luko napisao devet mjeseci i devet dana prije negoli će i sam zakoraknuti nebesima i pridružiti se svojoj Anamariji, koja je preminula također u svibnju, pet godina ranije, od kada se mukla tuga uselila u Lukovu liriku. Luko nam je otvorio nebeske oči tom pjesmom koja bi mu mogla biti epitafom na grobu, istodobno nam utjeha da smo ga ukopali u naša srca, a završna strofa zbori i ori:

           ... tvoj je grob

u meni, a moj grob je u tebi, gdje god jesi;

ljude u ljude treba pokapati, ne u zemlju,

jer ljudi jesu zemlja, u njima naš je grob.

Nije li tako pjevao i Vladimir Nazor u slavnoj pjesmi Hrvatski kraljevi iz 1912. godine:

Ne razasute na sve četiri strane 

Već u mom tijelu leže ukopane 

Otaca mojih put i kosti sve!

Tatarin svoj hvalospjev zaključuje: "Ako se u ledenoj berbi grožđe pretvara u ledeno vino (a tebi je bijelo uvijek bilo draže), neka svatko tko uzme u ruku knjigu uživa u vinu tvojih pjesama. Reče Horacije: Nunc est bibendum (Vrijeme je da pijemo)."

Ura je da se opajamo ovom Lukovom grobaševinom iz stihograda u kojemu çe svaki čitatelj upaljetkovati intradu iznimnoga gorkog sladora. Na naslovnici velezbirke je Paljetkova slika "Važan s cvijećem" (kombinirana tehnika, 2015.), a informativni predgovor napisao je splitski šansonjer Darko Matičević koji mu je uglazbio više pjesama.

Valja pripomenuti da je nakon Paljetkove smrti Bozo Biškupić tiskao grafičko-poetsku mapu Čovjek je list koji hoda zrakom (Zagreb, 2024.) u 57 bibliofilskih primjeraka sa 17 pjesama i 34 grafike posvećene Paljetku iz pera i kista 51 autora iz Hrvatske i inozemstva, a belišćanski pjesnik Frano Budić ovog ljeta objavljuje vijenac sonetnih vijenaca Oda Luku Paljetku s ukupno 211 soneta i magistrala nadahnutih životom i djelom svog i našeg prijatelja iz Grada.

Vlatka Planina | Žličice, četrnaesta knjiga i njezina osma zbirka poezije, Naklada Bošković, Split

Žličice, četrnaesta knjiga Vlatke Planine i njezina osma zbirka poezije, nastavljaju dosljedno razvijati autoričinu poetiku koja izmiče jednoznačnom čitanju.

Polazeći od intimnog iskustva i svakodnevnih prizora, pjesme oblikuju višeslojno značenjsko polje u kojem se osobno preobražava u univerzalno, a konkretno postupno zadobiva simboličku dimenziju.

Zgusnut pjesnički izraz, preciznost metafore i fluidnost između lirskog i narativnog diskursa potvrđuju autoričinu pjesničku zrelost i dosljednost poetike, čineći Žličice jednom od njezinih najuvjerljivijih zbirki. Urednik/kriticar Mario Blagaić.  Naklada Bošković

ŽLIČICE

Kad sam bila mala

Pitala sam jednom majku

Dok je sadila kranjce

Po obiteljskom grobu

Dok su još na njemu

Bili drveni križevi i zemlja

Jer nije bilo novca za 

Mramorni spomenik i šljunak

Jesu li tu posađeni 

I prabaka i pradjed

Kod kuće

Djed je mojoj majci 

Često pokazivao

Male ptičice

Manje od vrabaca

Manje od dječje šake

Koje bi sletjele

Na jabuku u vrtu

Zvao je te ptičice 

Žličice

Baka je za maslac govorila

Putro

Srednji rod

I majka ga tako zove

Prešlo je i na mene

I dan danas me znaju 

Čudno gledati kad kažem

Putro

Naučila sam govoriti

"Putro - iliti maslac"

Kranjci se, tvrdi internet, 

Zovu francuske kadifice

Za žličice nisam nikad

Uspjela saznati

Majka tvrdi

Da još uvijek povremeno 

Dolaze

Premda sad živi u stanu i 

Premda su ispred njezine zgrade 

Borovi

A ne jabuka

Ja mislim da se radi o običnim

Mladim vrapcima

Djed je prije previše godina 

Posađen pokraj prabake i pradjeda

I pregusto prekriven šljunkom

A da bi nam mogao reći

Koja od nas je u pravu

Rudolf Ćurković | Marin Mihanović: Šta će selo reć

 

Poput lahora

Knjigu Marina Mihanovića Šta će selo reć, koja se upravo pojavila u prodaji, objavila je Naklada Bošković iz Splita. 

Ova je knjiga môre, ne zbog podataka, nego zbog životnosti (diše životom!): ritma govora, konteksta, tišine između rečenica, humora, mirisa i nadasve – ljudske topline. Šta će selo reć internet je prije interneta: ona prenosi miris mora, internet objavljuje slike mora; ona prenosi patinu Gluve stine, internet objavljuje slojeve starosti stijene; internet objavljuje blizinu, bliskost Šta će selo reć;  internet objavljuje informaciju (koja se mora provjeravati!?), Šta će selo reć daje orijentaciju u životu.

Šta će selo reć ima svih 69 (!!!) elemenata za život: i mudrost (ne pamet, to prepušta internetu! koja se mora provjeravati, hahaha!), i iskustvo, i praznovjerje, i glupost, i tugu, i nadu, i nadahnuće, i SMIJEH… 

I mudrost: Pamet nije mudrost. Pamet je spretnost i okretnost razuma i živčanog sustava. Mudrost je istina, spokoj, toleriranje, objektivnost i suglasnost. Pametni ljudi nikad nisu mudri, previše su uznemireni, kao da su stalno opijeni svojom pameću; ali mudri su uvijek i pametni, ujedno su i veći od pametnih jer ne žele ništa dokazati.

Izbjegavaj društvo pametnih, jer će te uzrujati i na kraju uvrijediti. Potraži društvo mudrih. S pametnima se može razgovarati. S mudrima se može šutjeti. (Sándor Marái, Knjiga o travama). 

Ova knjiga posjeduje univerzalnost poruke jer je istodobno i dijagnoza, i terapija, i zagrljaj. 

Marin Mihanović zapisao je kazivanja mnogih (ili je to njegova dokumentaristička fikcija?!) u poodmaklim godinama, ali ono što se u tim zapisima doista čuva nije samo sjećanje na kraj i vrijeme koje je prošlo, nego način na koji se pamćenje daruje drugomu. Piščeve ili njihove riječi ne teku kao govor onoga koji želi biti slušan, nego kao lahor koji ne traži pozornost, a ipak je nenametljivo dobiva. Govori lako, kao da ništa ne drži na okupu silom, nego se misli same slažu u sklad, bez napora i bez potrebe da ikoga uvjeri ili nadvlada.

U njegovu kazivanju nema potrebe za dominacijom, nema dokazivanja, nema podizanja glasa – on ne priča da bi sebe postavio u središte, nego da bi priči dao širinu i dubinu. Kao da svaka rečenica nosi tiho povjerenje u slušatelja, prepuštajući mu da sam pronađe smisao, bez uputa i bez objašnjavanja. I upravo u toj skromnosti krije se snaga: priča postaje prostor u koji čitatelj može ući bez straha da će biti ocjenjivan, poučavan ili usmjeravan.

Riječi priča i mudroslovica, zapravo narodne mudrosti jesu – ne one izreke koje se ponavljaju napamet, nego mudrosti taložene poput sedimenta kroz desetljeća života. Svaka od njih nosi tragove vremena: radosti i gubitaka, napora i pomirenja, sitnih svagdanjih pobjeda i tihih poraza. To nisu naučene misli, nego proživljene istine koje su s vremenom postale lagane, jer više nemaju potrebu dokazivati svoju bitnost.

Čitatelj se u tom govoru osjeća prihvaćenim, kao da je sjeo na klupu pokraj pisaca ili kazivača, bez obveze da odgovori ili se slaže. Tek sluša – i lakše diše. Nema patetike, nema težine, nema nametnute pouke, a opet sve odiše iskustvom koje se ne može naučiti iz knjiga. Pogotovo ne s interneta. To je govor koji oslobađa, jer pokazuje da mudrost ne mora biti stroga ni ozbiljna, nego može biti blaga, nenametljiva i topla.

U tim kazivanjima vrijeme prestaje biti teret. Ono postaje tihi suputnik koji se osjeća, ali ne pritišće. I upravo zato priče ostaju – ne kao dokument prošlosti, nego kao živa prisutnost nečega trajnoga, neprolaznog: ljudske sposobnosti da iskustvo pretvori u blagost.

U svemu što kazuje, on zadržava dječju perspektivu, child's perspective, u kojoj se život shvaća doslovno, bez metaforično-licemjernih premaza onu koja ne iskrivljuje stvarnost, nego je omekšava. Njegove su priče obojene humorom koji ne ponižava, nego spašava – smijeh kod njega nije bijeg, nego način da se teret učini nosivim. Sve je pomalo „na šalu“, ali ne površno; kao da je naučio da se istina lakše prihvaća kad dođe bez podignuta kažiprsta. Čak i kad dotakne ono što bode, on ne dramatizira – trn se jednostavno izvadi, puhne se u prst i ide se dalje, radosno, kao da je to najprirodnija stvar na svijetu.

Taj njegov optimizam nije naivan, nije iz neznanja, nego iz odluke. On zna kako izgleda težina života, ali joj ne dopušta da bude gospodar priče. Uvijek pronađe kut iz kojeg i ono teško dobije blagu, gotovo vedru nijansu. Ne negira bol, ali joj ne daje prijestolje. Tako se i ono što možda nije dobro, što je nepravedno ili tužno, u njegovu kazivanju pretvara u nešto podnošljivo, ljudsko, djeljivo.

Slušatelj ili čitatelj uz takvu priču ne osjeća se opterećenim, nego ohrabrenim. Kao da mu netko tiho poručuje: „Može se, vidiš, može se i dalje.“ I to ne velikim riječima, nego sitnim, svagdanjim primjerima, iz kuhinje, dvorišta, puta, susjedstva. Nema tu velikih filozofija, ali ima životne pameti koja ne pritišće, nego prati.

Njegova je vedrina zarazna. On ne uvjerava, nego prenosi stanje. Čovjek se nakon takve priče osjeti lakšim, ne zato što su problemi nestali, nego zato što su dobili mjeru. Kao da je netko otvorio prozor u prostoriji punoj zraka koji je stajao predugo.

I u tome je možda najveća vrijednost njegova kazivanja: ono ne nudi rješenja, nego snagu da se ide dalje. Ne obećava da će sve biti dobro, ali pokazuje kako se može nositi i ono što nosivo nije. 

S osmijehom koji nije gluma, s humorom koji ne vrijeđa, s pogledom koji vidi dalje od trenutačne ogrebotine.

Takva priča ne zadržava čovjeka u prošlosti – ona ga lagano gura naprijed. Ne da zaboravi, nego da pamti bez gorčine. I to je rijetka umjetnost: znati ispričati život tako da on, unatoč svemu, ostane radost. 

Dobro nije naše da ga zadržimo; 

čim ga učinimo, 

ono je već u Božjim rukama.

Učini što je do tebe, a ostatak pusti. Čim je dobro učinjeno, ono više nije vlasništvo volje, nego reda koji nas nadilazi. Tamo nema pobjeda, nema potpisivanja vlastitog djela. Samo tiha radost da je nešto prošlo kroz nas, a ne od nas poteklo.

I to je možda najviši oblik slobode: ne zadržavati ni zasluge.

Naklada Bošković predstavlja | Dejan Šorak: Počinja bitka!

 

Roman "Svirači čarobnih frula" Mirka Ćurića pobjednik je Književnog natječaja Knez Trpimir Gradske knjižnice Kaštela i Naklade Bošković za 2025. godinu

Roman Svirači čarobnih frula Mirka Ćurića pobjednik je Književnog natječaja Knez Trpimir Gradske knjižnice Kaštela i Naklade Bošković za 2025. godinu

Natječaj za najbolji neobjavljeni hrvatski povijesni roman Knez Trpimir 2025.

Roman Svirači čarobnih frula autora Mirka Ćurića proglašen je najboljim rukopisom na Književnom natječaju Knez Trpimir – Natječaj za najbolji neobjavljeni hrvatski povijesni roman koji je Gradska knjižnica Kaštela ove godine raspisala po osmi put s ciljem poticanja književnog stvaralaštva na temu hrvatske povijesti, s naglaskom na povijesne teme s područja Kaštelanskog zaljeva. 

Premijerno predstavljanje romana Svirači čarobnih frula bit će održano u ponedjeljak 8. prosinca 2025. g u Nadbiskupovom kaštelu u Kaštel Sućurcu povodom obilježavanja Dana Gradske knjižnice Kaštela u organizaciji Gradske knjižnice Kaštela. 

Tom prilikom bit će predstavljeno tiskano izdanje romana Svirači čarobnih frula uz uprizorenje nekoliko odlomaka. Roman je objavila Naklada Bošković u sunakladništvu s Gradskom knjižnicom Kaštela.

Autoru će biti dodijeljena novčana nagrada u iznosu od 1.300,00 €. Pokrovitelji glavne nagrade su Gradska knjižnica Kaštela i Grad Kaštela.

Obrazloženje Povjerenstva 

Prosudbeno Povjerenstvo ocijenilo je rukopis Svirači čarobnih frula najboljim romanom s temom iz hrvatske povijesti koji je pristigao na ovogodišnji Književni natječaj Knez Trpimir – Natječaj za najbolji neobjavljeni hrvatski povijesni roman Gradske knjižnice Kaštela.

Roman je otkriće za široku publiku kao i za sladokusce povijesnih činjenica. Izdvaja se od ostalih romana pristiglih na natječaju te vjerujemo kako će zbog toga privući čitatelje svih naraštaja, zaključak je Povjerenstva.

Odluku o najboljem rukopisu donijelo je Povjerenstvo Književnog natječaja Knez Trpimir – Natječaj za najbolji neobjavljeni hrvatski povijesni roman Gradske knjižnice Kaštela u sastavu: Nevenka Nekić, književnica, publicistica, povjesničarka i slikarica; Đuro Vidmarović, književnik, publicist, književni i likovni kritičar, prevoditelj, povjesničar i diplomat i Hrvoje Hitrec, književnik, romanopisac, dramski pisac, filmski i televizijski scenarist. 

O rukopisu Svirači čarobnih frula

                

Više ili manje mnogima nepoznata sveza Beča i Đakova u liku skladatelja Jakoba Haibela početkom 19. stoljeća podloga je romana Svirači čarobnih frula, s podnaslovom koji pojašnjava da je riječ o povijesnom ljubavno-glazbenom proznom djelu. Roman Svirači čarobnih frula intrigantan je i poradi činjenice da je Jakob Haibel, skladatelj i tenor, jedan od onih koji su u Mozartovo doba plijenili pozornost glazbene javnosti, bio oženjen Sofijom, sestrom Mozartove žene Constanze, što autor obilno koristi na način da je u mnogim dijelovima romana genijalni austrijski skladatelj ustvari protagonist, osobito u sjajnim opisima živahnoga glazbenog života u Beču svršetkom 18. stoljeća, kazališta i kazališnih družina, zabavišta s brojnim publikom. Bilo je to Mozartovo doba, koje je završilo ubrzo nakon Amadeusove smrti, a gotovo posve utihnulo u godinama Napoleonovih osvajanja.

Jakob Haibel, skladatelj i tenor, nadareni sin suknara, bio je oženjen boležljivom ženom, s djecom koja su rano umirala, a ljubovao je sa Sofijom Weber. Nedugo nakon što je postao udovac, Sofiju je učinio svojom novom suprugom. Vjenčali su se u Đakovu. 

Naime, kada je zamro glazbeni životu u Beču, mnogi su glazbenici potražili posao na „periferiji“ Monarhije. Jedan od takvih bio je i Jakob, koji je došao zajedno sa Sofijom u Đakovo, gdje je tada stolovao biskup Mandić, ljubitelj glazbe. Haibel je ondje postao katedralnim zborovođom, skladao crkvenu glazbu, a naposljetku i rekvijem u počast biskupu Mandiću.

Autor se vješto služi dokumentima iz toga doba, pismima koja svjedoče o burnoj vezi Mozarta i Constanze, ulazeći duboko u njihov odnos već od prvih susreta pa do potresnoga opisa Mozartove smrti, baš kao što vrlo slikovito, nadahnuto i proučeno opisuje ozračje u kojemu su djelovali Amadeus, Haibel i brojni drugi skladatelji. 

S posebnim osjećajem, autor prikazuje Đakovo onoga doba, mirnu slavonsku oazu koja prima došljake, Đakovo koje već tada postaje privlačnim kulturnim središtem.

U svemu, hrvatska je književnost na dobitku – pojavio se povijesni roman vrlo netipičan, originalan, s protagonistima koji nisu kraljevi i knezovi hrvatski, nego kraljevi i knezovi glazbe u srednjoj Europi svršetkom 18. i početkom 19. stoljeća, od kojih je jedan dugo vremena djelovao i u Hrvatskoj. 

(Hrvoje Hitrec, izvadak iz recenzije rukopisa Svirači čarobnih frula)

Književni natječaj Knez Trpimir – Natječaj za najbolji neobjavljeni hrvatski povijesni roman Gradske knjižnice Kaštela

Gradska knjižnica Kaštela raspisala je 2025. godine po osmi put Književni natječaj Knez Trpimir - Natječaj za najbolji neobjavljeni hrvatski povijesni roman Gradske knjižnice Kaštela pisan na hrvatskomu jeziku, i to iz razloga što su prethodno raspisani Natječaji izazvali veliko zanimanje javnosti i uključenje poznatih hrvatskih književnika, ali isto tako i mladih javnosti nepoznatih autora.

Svrha Književnog natječaja Knez Trpimir jest obogaćivanje žanrovske raznolikosti hrvatske književnosti te poticanje zanimanja za hrvatsku povijest, povijesni roman i književno stvaralaštvo. Cilj natječaja jest i upoznavanje šire javnosti s događajima iz hrvatske povijesti na što zanimljiviji način, a što bi trebalo biti postignuto upravo kroz ovakvu formu. Natječaj je pokrenut 2018. godine na inicijativu i prema ideji Renate Dobrić, ravnateljice Gradske knjižnice Kaštela.

Natječaj za najbolji neobjavljeni hrvatski povijesni roman Gradske knjižnice Kaštela nosi naziv Knez Trpimir iz razloga što se upravo u Kaštelima, mjestu bogatom kulturno-povijesnom baštinom i kolijevci hrvatske državnosti čuva prijepis Trpimirove darovnice (Trpimirova povelja) iz 852. godine (rodni list hrvatske državnosti), u kojoj se po prvi put spominje ime HRVAT.

Dosadašnji dobitnici Književnog natječaja Knez Trpimir – Natječaj za najbolji neobjavljeni hrvatski povijesni roman Gradske knjižnice Kaštela u razdoblju od 2018. do 2022. su: Tomislav Bašić: Otok (2018.), Ana Cerovac: Krsnik (2019.), Zlatko Tomić: Tajna neotkopane krune (2020.), Ante Brčić: Uskočko gnijezdo (2021.), Nenad Stojković: Vatrena vila – Legenda Mile Gojsalić (2022.), Ivan Klarić: Vezir i snijeg (2023.), Petar Merčep: U sjeni vremena (2024.).

Svi romani objavljeni su u Nakladi Bošković u sunakladništvu s Gradskom knjižnicom Kaštela i svim autorima je organizirano besplatno tiskanje romana uz medijski izvrsno popraćeno premijerno predstavljanje romana. Iznimka je godina 2020.

Gradska knjižnica Kaštela