Pozivnica | Denis Peričić u Gradskoj knjižnici "Metel Ožegović" Varaždin, utorak, 16. lipnja u 19 Sati

 

GK Metel Ožegović Varaždin | Predstavljanje prve knjige izabranih djela Denisa Peričića, 20. 11.2025.

 

Promocija zbirke pjesama Denisa Peričića, 18.siječnja 2024., Varaždin, Gradska knjižnica i čitaonica "Metel Ožegović"

 

Promocija romana | Denis Peričić: San o Križaniću

 

Više...

HENA.COM | Denis Peričić, Anita Peričić: Prozamenterija

Denis Peričić | Kao i na mnogim dijelovima...

Gledam sa svoga starinskoga metalnoga klimavog stolića kako prastanovnici iz vode izvode svoje podzemne/podvodne ostatke

Jutarnje sunce me probudilo na nepoznatom mjestu. Nakon doručka koji me dočekao na starinskom, metalnom klimavom stoliću na terasi, mirisna kava je bila ugodan dodatak početku dana i šetnji. Intuicija mi je govorila da se nalazim na otoku. Ali, kojem? U ovo vrijeme ribari bi se vraćali iz ribolova, ali na molu nije bilo nikoga. Nije bilo ni ljudi ni čamaca...

No uvijek postoji jedno doba dana kada na ulicama otoka nema nikoga.

Jer tada prastanovnici iz vode izvode svoje podzemne/podvodne ostatke.

/Gledam sa svoga starinskoga metalnoga klimavog stolića./

Kao i na mnogim dijelovima jadranske obale, pa i cijeloga sredozemnog bazena, njihova su naselja zbog podizanja morske razine potopljena davno prije Rimljana i Grka, a možda i prije Ilira.

Davno prije Trojedinog Boga, pa i davno prije Peruna i Volosa, prije Hora i Kiša, prije Neptuna i Silvana, prije Zeusa i Kairosa, možda čak i prije Drakona i Dracene, oni su štovali neke zaboravljene bogove, koje sada zazivlju vapijući do neba.

A odgovora – kao ni utjehe – niotkuda.

/Gledam sa svoga starinskoga metalnoga klimavog stolića./

Muškarci i žene s mora, pridošli iz slojeva ispod dna mora, klate se ulicama malog otoka na obali mora: kosturi im okljaštreni, djelomični, u trave uvijeni, meso na njima odavna već postade hrana ribama i crvima.

Istrulim očima razgledaju naslage stoljećā, ne razumijevajući ni rimsku ni kršćansku baštinu, ni onu Cezarovu ni onu galilejsku, te sa zazorom gledaju na preobilje umjetnih svjetala. Čude se nad njima, ljute se, te u sebi – jer govoriti više ne mogu – bezglasno proklinju sve ono što je nama danas važno: našu povijest, naše tradicije, vrijednosti i kulturu, naše stupove društva.

/Gledam sa svoga starinskoga metalnoga klimavog stolića./

Prolaze pored preobilja raznih natpisa, ne razumijevajući ni koncept slovā, jer njima, tada, nisu trebala. Zabijaju se o staklena vrata jer ih, poput mnogih stvorenja, iskustveno nisu kadri razaznati i razlučiti od uobičajena prostora.

Gledaju na kreatore našeg svijeta kao na neprijatelje naroda, svog naroda, kao na sablasti, iako su – ne samo u oznojenim snovima usnule gospode – sablasti, zapravo, oni sami.

/Gledaju tako i na mene, na starinskome, metalnom klimavom stoliću na terasi, koji povraćam doručak i želim samo da me nema./

Nastavljaju tako muškarci i žene s mora, pridošli ispod razine mora: uništenih tijela, razorenih duša, nemoćni da išta poduzmu osim da u tim osobitim trenucima lutaju po gradu, nijemo pjevajući baladu o slanome moru koje je prekrilo njihove domove.

/Gledam sa svoga starinskoga metalnoga klimavog stolića, a dušom i tijelom prožimaju me trnci, hvata me omaglica, odiljam se u neku drugu stvarnost…/

Traže zadovoljštinu, traže istinu i pravdu, nemoćno žude osvetu, ne znajući da je njihov potop bio prouzrokovan prirodnim uzrocima.

Možda se to zbilo uslijed pucanja Bosporske brane i prelijevanja Sredozemlja u jezero koje će zbog toga postati Crno more, možda još uslijed udara kometa u Indijski ocean kod Madagaskara i time izazvanim globalnim cunamijem, a možda uslijed erupcije Santorina, koji je uništio minojsku kulturu te posljedično izazvao kaos od Egipta pa sve do Kine. Tko će znati?

/Gledam sve to sa svoga starinskoga metalnoga klimavog stolića… Nemoćan shvatiti cijelost onoga što gledam…/

Oni nisu znali; nisu znali što je Bospor, što je komet, niti što je vulkan; samo su se, jednoga davnog dana, našli ugroženi, zgroženi, preplavljeni i pokopani.

Možda će se jednog dana, jednog dana dugo nakon novog potopa, a koji će biti prouzrokovan neprirodnim uzrocima, sve to ponoviti – kad se mi mrtvi probudimo. I kad počnemo hodati otokom izdignutim nad zaboravljenim, utonulim ostacima Atlantide u kojoj smo obitavali. Kad zapjevamo baladu o slanome moru…

/Gledam sa svoga starinskoga metalnoga klimavog stolića, i pomislim:/

… tad kad me jutarnje sunce probudi na nepoznatome mjestu.

Kad mi zamiriše kava.

Kad zaželim…

…da sam opet živ, a ne kostur okljaštren, djelomičan, u trave uvijen, bez mesa, koje mi odavna već postade hranom ribama i crvima.

Tad kad mirisnu kavicu osjećati neću…

…tad kad se mi mrtvi probudimo.

Vezane objave:
📜Međunarodni ljetni natječaj za kratku priču do 1000 riječi

Bodovni popis naslova priča koje su osvojile najmanje 20 bodova | Međunarodni ljetni natječaj za kratku priču do 1000 riječi

Denis Peričić | Kava, prva jutarnja

Prvi gutljaj iz malene šalice otpija sklopljenih očiju.

A onda naviru sjećanja; proustovski efekt.

Prva sjećanja su smeđa; sve je smeđe, tamnosmeđe poput kave. U nerazbuđenoj, uskomešanoj svijesti, krmeljivoj od sna, počinju plesati: smeđe tlo dvorišne livade, poprišta ranih dječačkih igara; smeđe korice neke stare bilježnice; smeđa drvena olovka, HB, s gumicom na vrhu; smeđa školska klupa; smeđ pulover što mu ga je isplela baka; smeđe cipele, smiješne ali drage; prva kožna jakna, smeđa, dakako; smeđ kundak puške na vojnoj obuci; davna smeđa putovnica neke propale države.

Otvara oči. Kroz prozorčić prizemne prostorije ulazi sunčeva zraka.

Drugi gutljaj ga razbuđuje, svjetlost s prozora odvodi ga u sretno iskustvo mladenačkih dana: bijeli oblaci, zreli uzdisaji, nebo visoko i hrabro kao led. Obzor: sasvim nesvakidašnji osjećaj. (Ponosan je: trči, trči kao da će poletjeti!)

Treći gutljaj: toplina. Zagrljaj. Jedna ljubav, najveća i vječna. Smeđa boja nestaje, a sve ostale eksplodiraju. Drhte suhe grane u okovanom sjaju uhićenih boja. Sjeća se njezinih riječi, izgovorenih iznebuha, nestvarnih, neponovljivih, gotovo promucanih u smiraju ekstaze: miriše crijep i tijelo tvoje na toplom tlu zaboravljene, samo naše tvrđe ljubičaste u zoru, u znoju, volimo naš mali grad na dlanu.

Četvrti gutljaj: buđenja. Prisjeća se buđenjā u roditeljskoj kući, u studentskoj garsonijeri, u vojarni, u potkrovlju jedne europske metropole dok s njezinih avenija dopiru prvi zvuci jutarnje gungule i gugutanje golubova.

Razbuđuje se posve.

Peti gutljaj: bȉlo se ubrzava, svijest se bistri, duh se osokoljuje. Entuzijastičan je, potaknut, spreman za nove izazove. Spreman je gotovo na sve.

Šesti gutljaj popraćen je paljenjem cigarete i dubokim uvlačenjem.

U tom trenutku nema sjećanja, nema misli, nema primisli: preostaje jedino zadovoljstvo. Mir.

Da, zna da pušenje škodi, ali uz kavu, prvu jutarnju… za to vrijedi živjeti!

Za to je vrijedilo živjeti.

Ostaje tako nepomičan, u oblačku dima, dok ne dovrši cigaretu.

Kad je ugasi, u prizemnu prostoriju ulazi uniformirani čovjek. Obraća mu se pristojno, ali službeno, te dodaje:

„Vrijeme je.“

Iza njegovih leđa, kroz odškrinuta vrata nazire se streljački vod.

Osvojeno prvo mjesto na Međunarodnom natječaju za kratku priču do 1000 riječi sa središnjom temom Moja prva jutarnja kava

⛵Vezane objave:  Međunarodni natječaj za kratku priču do 1000 riječi

Međunarodni natječaj za kratku priču do 1000 riječi | Proglašenje pobjednika

Denis Peričić | Pohođenje

Ka i uvik gledan more
ovu tajnu koja diše
ovu mrižu što me vuče
u tamne dubine
sve kroz pismu u daljine

Antonacci/Načinović, Trag u beskraju

Mirca na Braču: u ono vrime zbi se pošast.

Svećenik trči od kuće do kuće, udara o vrata i viče:

– Bište, judi! Začepite uši! Idu vištice! Stižu bludnice! Molite! Molite se Blaženoj Divici!

I jeza prodre u srca mještanā, jer sad puna je Luna što nad morem sja, a u uvali, u lučici, iz mora izlaze sirene.

Vuku se po ženskim grudima i ribljim trbusima, nezaustavljivo krećući prema mjestu. Nemaju više ptičje glave, jer dugo je prošlo od trojanskog junaka Antenora, koji se prvi nastanio na Braču; oslabjela je otad Demetrina čarolija te sirene ponovno zadobiše lijepa ženska lica.

No nikad nisu izgubile svoj pjev, kojim su od Odisejevih vremena vabile mornare u tamne dubine, sve kroz pismu u daljine. A u teška vremena, kad nema više ni pravih mornara, sirene se upućuju u malena mjesta otokā.

Svećenik potrči na zvonik i začne zvoniti, ne bi li nadglasao sirenski zov. Obitelji se okupiše u skromnim domovima, začepiše uši lojem ili voskom, skutriše se i moljaše:

– O Betleme, Betleme, što se zgodi od tebe, da ne pozna Divice, svete Bogorodice, već je tiraš od sebe usrid zime studene, a da ne bi konaka, sve od jutra do mraka…

Kao misli zlopatnice, kao duše sve patnice, u pjesmi bez riječi struje hladni žmarci u kuće bez peći; tresu male dvokatnice, u prozore i vratnice; jauču šumarci.

S vrha zvonika svećenik vidi: sirene su prešle preko ostataka ruševna malog zida, murusa, koji su – sad je očito u koju svrhu – podigli prastanovnici iz Odisejevih vremena i po kojem je mjesto dobilo ime. Pojući otajnu i opojnu pismu, sirene se približiše prvim vratima.

A obitelji se utjecaše:

– Zdrava si, Marije, zdrav, žilju pribili, ki u parsi krije tvoj sinak premili; na grišne se smili, puna si milosti, duša k tebi cvili, čuvaj nas žalosti.

Svećenik prestade zvoniti. S vrha zvonika vidi: između nadirućih sirena i prvih kuća izdigla se prilika u plavu ogrtaču.

Molitva je učinila svoje.

Blažena Djevica Marija uzdigla se u punom sjaju.

Lebdi iznad tla i širi ruke, koje su u visini zvonika. Okrunjena glava kao da joj seže nebu pod oblake, sve do pune Lune.

Sirene zamuknuše. Počnu skvičati, okrenu se prema moru i glavom bez obzira, potpomažući se i divlje mašući repovima, nestadoše u dubinama, da se više nikad ne vrate.

***

Kad je crkva posvećena Pohođenju Bogorodice, samo se najstariji žitelji prisjećahu davnih legendi i tek naslutiše da se posvećenje možda ne odnosi samo na Marijin pohod Elizabeti u Ain Karim nego i na stvarno i spasonosno pohođenje Djevice u Mirca, otkad mjesto svoje ime više ne duguje prastaru ruševnu zidu, nego Kraljici mira – Gospi Miračkoj.

I danas ondje stoji natpis: DOMUS MEA, DOMUS ORATIONS. Dom moj, dom molitve.


⛵Vezane objave: Međunarodni ljetni natječaj za kratku priču do 500 riječi

Hena com predstavlja | Denis Peričić: Tijelo od snova (Priče buduće prošlosti)

Denis Peričić: Tijelo od snova (Priče buduće prošlosti), Hena com, Zagreb, 2018.
Gradska knjižnica i čitaonica „Metel Ožegović“ Varaždin, četvrtak, 13. rujna, u 19 sati

Nova knjiga varaždinskoga književnika Denisa Peričića, zbirka priča Tijelo od snova, podnaslovljena kao Priče buduće prošlosti, objavljena je u Biblioteci „Nokaut“ poznate zagrebačke nakladničke kuće Hena com. Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

To je četvrta njegova zbirka priča, druga u ovoj biblioteci (nakon zbirke Ljubav, zlo i naopako iz 2014.), a ukupno već 27. autorska ili suautorska knjiga. Uredio ju je Kruno Lokotar, jedan od najuglednijih hrvatskih književnih urednika.

Denis Peričić | Kruno Šafranić: "Dejan Dobrinić i čudnovati puteljak I - Puteljkovi prijatelji"

Autentični hrvatski fantasy roman

Roman koji je pred Vama zacijelo će steći vjernu publiku, posebice među mlađim čitateljima, ali i među mnogim ljubiteljima fantastične književnosti, točnije onoga književnog žanra koji opisujemo terminom fantasy.

Na početku dugog druženja s Dejanom Dobrinićem i Čudnovatim puteljkom možda je najvažnije istaknuti da je riječ o autentičnom hrvatskom fantasy romanu: nije mu samo autor, Kruno Šafranić, iz Hrvatske, nego su i glavni likovi stanovnici naše domovine, stoga i radnja počinje u Hrvatskoj.