subota, 15. rujna 2018.

Denis Peričić | Pohođenje


Ka i uvik gledan more
ovu tajnu koja diše
ovu mrižu što me vuče
u tamne dubine
sve kroz pismu u daljine

Antonacci/Načinović, Trag u beskraju

Mirca na Braču: u ono vrime zbi se pošast.

Svećenik trči od kuće do kuće, udara o vrata i viče:

– Bište, judi! Začepite uši! Idu vištice! Stižu bludnice! Molite! Molite se Blaženoj Divici!

I jeza prodre u srca mještanā, jer sad puna je Luna što nad morem sja, a u uvali, u lučici, iz mora izlaze sirene.

Vuku se po ženskim grudima i ribljim trbusima, nezaustavljivo krećući prema mjestu. Nemaju više ptičje glave, jer dugo je prošlo od trojanskog junaka Antenora, koji se prvi nastanio na Braču; oslabjela je otad Demetrina čarolija te sirene ponovno zadobiše lijepa ženska lica.

No nikad nisu izgubile svoj pjev, kojim su od Odisejevih vremena vabile mornare u tamne dubine, sve kroz pismu u daljine. A u teška vremena, kad nema više ni pravih mornara, sirene se upućuju u malena mjesta otokā.

Svećenik potrči na zvonik i začne zvoniti, ne bi li nadglasao sirenski zov. Obitelji se okupiše u skromnim domovima, začepiše uši lojem ili voskom, skutriše se i moljaše:

– O Betleme, Betleme, što se zgodi od tebe, da ne pozna Divice, svete Bogorodice, već je tiraš od sebe usrid zime studene, a da ne bi konaka, sve od jutra do mraka…

Kao misli zlopatnice, kao duše sve patnice, u pjesmi bez riječi struje hladni žmarci u kuće bez peći; tresu male dvokatnice, u prozore i vratnice; jauču šumarci.

S vrha zvonika svećenik vidi: sirene su prešle preko ostataka ruševna malog zida, murusa, koji su – sad je očito u koju svrhu – podigli prastanovnici iz Odisejevih vremena i po kojem je mjesto dobilo ime. Pojući otajnu i opojnu pismu, sirene se približiše prvim vratima.

A obitelji se utjecaše:

– Zdrava si, Marije, zdrav, žilju pribili, ki u parsi krije tvoj sinak premili; na grišne se smili, puna si milosti, duša k tebi cvili, čuvaj nas žalosti.

Svećenik prestade zvoniti. S vrha zvonika vidi: između nadirućih sirena i prvih kuća izdigla se prilika u plavu ogrtaču.

Molitva je učinila svoje.

Blažena Djevica Marija uzdigla se u punom sjaju.

Lebdi iznad tla i širi ruke, koje su u visini zvonika. Okrunjena glava kao da joj seže nebu pod oblake, sve do pune Lune.

Sirene zamuknuše. Počnu skvičati, okrenu se prema moru i glavom bez obzira, potpomažući se i divlje mašući repovima, nestadoše u dubinama, da se više nikad ne vrate.

***

Kad je crkva posvećena Pohođenju Bogorodice, samo se najstariji žitelji prisjećahu davnih legendi i tek naslutiše da se posvećenje možda ne odnosi samo na Marijin pohod Elizabeti u Ain Karim nego i na stvarno i spasonosno pohođenje Djevice u Mirca, otkad mjesto svoje ime više ne duguje prastaru ruševnu zidu, nego Kraljici mira – Gospi Miračkoj.

I danas ondje stoji natpis: DOMUS MEA, DOMUS ORATIONS. Dom moj, dom molitve.


⛵Vezane objave: Međunarodni ljetni natječaj za kratku priču do 500 riječi

Nema komentara :

Objavi komentar