Denis Peričić | Kava, prva jutarnja

Prvi gutljaj iz malene šalice otpija sklopljenih očiju.

A onda naviru sjećanja; proustovski efekt.

Prva sjećanja su smeđa; sve je smeđe, tamnosmeđe poput kave. U nerazbuđenoj, uskomešanoj svijesti, krmeljivoj od sna, počinju plesati: smeđe tlo dvorišne livade, poprišta ranih dječačkih igara; smeđe korice neke stare bilježnice; smeđa drvena olovka, HB, s gumicom na vrhu; smeđa školska klupa; smeđ pulover što mu ga je isplela baka; smeđe cipele, smiješne ali drage; prva kožna jakna, smeđa, dakako; smeđ kundak puške na vojnoj obuci; davna smeđa putovnica neke propale države.

Otvara oči. Kroz prozorčić prizemne prostorije ulazi sunčeva zraka.

Drugi gutljaj ga razbuđuje, svjetlost s prozora odvodi ga u sretno iskustvo mladenačkih dana: bijeli oblaci, zreli uzdisaji, nebo visoko i hrabro kao led. Obzor: sasvim nesvakidašnji osjećaj. (Ponosan je: trči, trči kao da će poletjeti!)

Treći gutljaj: toplina. Zagrljaj. Jedna ljubav, najveća i vječna. Smeđa boja nestaje, a sve ostale eksplodiraju. Drhte suhe grane u okovanom sjaju uhićenih boja. Sjeća se njezinih riječi, izgovorenih iznebuha, nestvarnih, neponovljivih, gotovo promucanih u smiraju ekstaze: miriše crijep i tijelo tvoje na toplom tlu zaboravljene, samo naše tvrđe ljubičaste u zoru, u znoju, volimo naš mali grad na dlanu.

Četvrti gutljaj: buđenja. Prisjeća se buđenjā u roditeljskoj kući, u studentskoj garsonijeri, u vojarni, u potkrovlju jedne europske metropole dok s njezinih avenija dopiru prvi zvuci jutarnje gungule i gugutanje golubova.

Razbuđuje se posve.

Peti gutljaj: bȉlo se ubrzava, svijest se bistri, duh se osokoljuje. Entuzijastičan je, potaknut, spreman za nove izazove. Spreman je gotovo na sve.

Šesti gutljaj popraćen je paljenjem cigarete i dubokim uvlačenjem.

U tom trenutku nema sjećanja, nema misli, nema primisli: preostaje jedino zadovoljstvo. Mir.

Da, zna da pušenje škodi, ali uz kavu, prvu jutarnju… za to vrijedi živjeti!

Za to je vrijedilo živjeti.

Ostaje tako nepomičan, u oblačku dima, dok ne dovrši cigaretu.

Kad je ugasi, u prizemnu prostoriju ulazi uniformirani čovjek. Obraća mu se pristojno, ali službeno, te dodaje:

„Vrijeme je.“

Iza njegovih leđa, kroz odškrinuta vrata nazire se streljački vod.

Osvojeno prvo mjesto na Međunarodnom natječaju za kratku priču do 1000 riječi sa središnjom temom Moja prva jutarnja kava

⛵Vezane objave:  Međunarodni natječaj za kratku priču do 1000 riječi

Međunarodni natječaj za kratku priču do 1000 riječi | Proglašenje pobjednika