četvrtak, 19. rujna 2019.

Denis Peričić | Kao i na mnogim dijelovima...


Gledam sa svoga starinskoga metalnoga klimavog stolića kako prastanovnici iz vode izvode svoje podzemne/podvodne ostatke

Jutarnje sunce me probudilo na nepoznatom mjestu. Nakon doručka koji me dočekao na starinskom, metalnom klimavom stoliću na terasi, mirisna kava je bila ugodan dodatak početku dana i šetnji. Intuicija mi je govorila da se nalazim na otoku. Ali, kojem? U ovo vrijeme ribari bi se vraćali iz ribolova, ali na molu nije bilo nikoga. Nije bilo ni ljudi ni čamaca...
No uvijek postoji jedno doba dana kada na ulicama otoka nema nikoga.
Jer tada prastanovnici iz vode izvode svoje podzemne/podvodne ostatke.
/Gledam sa svoga starinskoga metalnoga klimavog stolića./

Kao i na mnogim dijelovima jadranske obale, pa i cijeloga sredozemnog bazena, njihova su naselja zbog podizanja morske razine potopljena davno prije Rimljana i Grka, a možda i prije Ilira.
Davno prije Trojedinog Boga, pa i davno prije Peruna i Volosa, prije Hora i Kiša, prije Neptuna i Silvana, prije Zeusa i Kairosa, možda čak i prije Drakona i Dracene, oni su štovali neke zaboravljene bogove, koje sada zazivlju vapijući do neba.
A odgovora – kao ni utjehe – niotkuda.
/Gledam sa svoga starinskoga metalnoga klimavog stolića./

Muškarci i žene s mora, pridošli iz slojeva ispod dna mora, klate se ulicama malog otoka na obali mora: kosturi im okljaštreni, djelomični, u trave uvijeni, meso na njima odavna već postade hrana ribama i crvima.
Istrulim očima razgledaju naslage stoljećā, ne razumijevajući ni rimsku ni kršćansku baštinu, ni onu Cezarovu ni onu galilejsku, te sa zazorom gledaju na preobilje umjetnih svjetala. Čude se nad njima, ljute se, te u sebi – jer govoriti više ne mogu – bezglasno proklinju sve ono što je nama danas važno: našu povijest, naše tradicije, vrijednosti i kulturu, naše stupove društva.
/Gledam sa svoga starinskoga metalnoga klimavog stolića./

Prolaze pored preobilja raznih natpisa, ne razumijevajući ni koncept slovā, jer njima, tada, nisu trebala. Zabijaju se o staklena vrata jer ih, poput mnogih stvorenja, iskustveno nisu kadri razaznati i razlučiti od uobičajena prostora.
Gledaju na kreatore našeg svijeta kao na neprijatelje naroda, svog naroda, kao na sablasti, iako su – ne samo u oznojenim snovima usnule gospode – sablasti, zapravo, oni sami.
/Gledaju tako i na mene, na starinskome, metalnom klimavom stoliću na terasi, koji povraćam doručak i želim samo da me nema./

Nastavljaju tako muškarci i žene s mora, pridošli ispod razine mora: uništenih tijela, razorenih duša, nemoćni da išta poduzmu osim da u tim osobitim trenucima lutaju po gradu, nijemo pjevajući baladu o slanome moru koje je prekrilo njihove domove.
/Gledam sa svoga starinskoga metalnoga klimavog stolića, a dušom i tijelom prožimaju me trnci, hvata me omaglica, odiljam se u neku drugu stvarnost…/

Traže zadovoljštinu, traže istinu i pravdu, nemoćno žude osvetu, ne znajući da je njihov potop bio prouzrokovan prirodnim uzrocima.
Možda se to zbilo uslijed pucanja Bosporske brane i prelijevanja Sredozemlja u jezero koje će zbog toga postati Crno more, možda još uslijed udara kometa u Indijski ocean kod Madagaskara i time izazvanim globalnim cunamijem, a možda uslijed erupcije Santorina, koji je uništio minojsku kulturu te posljedično izazvao kaos od Egipta pa sve do Kine. Tko će znati?
/Gledam sve to sa svoga starinskoga metalnoga klimavog stolića… Nemoćan shvatiti cijelost onoga što gledam…/

Oni nisu znali; nisu znali što je Bospor, što je komet, niti što je vulkan; samo su se, jednoga davnog dana, našli ugroženi, zgroženi, preplavljeni i pokopani.
Možda će se jednog dana, jednog dana dugo nakon novog potopa, a koji će biti prouzrokovan neprirodnim uzrocima, sve to ponoviti – kad se mi mrtvi probudimo. I kad počnemo hodati otokom izdignutim nad zaboravljenim, utonulim ostacima Atlantide u kojoj smo obitavali. Kad zapjevamo baladu o slanome moru…
/Gledam sa svoga starinskoga metalnoga klimavog stolića, i pomislim:/

… tad kad me jutarnje sunce probudi na nepoznatome mjestu.
Kad mi zamiriše kava.
Kad zaželim…
…da sam opet živ, a ne kostur okljaštren, djelomičan, u trave uvijen, bez mesa, koje mi odavna već postade hranom ribama i crvima.
Tad kad mirisnu kavicu osjećati neću…
…tad kad se mi mrtvi probudimo.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.