četvrtak, 1. listopada 2020.

Predstavljanje knjige Anđelke Korčulanić „Svjetlice“ u Splitu


Danas, 1. listopada, u prostoru Dominikanskog samostana u Splitu s početkom u 18,00 sati bit će predstavljena poetska zbirka „Svjetlice“ poznate splitske pjesnikinje Anđelke Korčulanić u nakladi Društva za promicanje kulture „Kvaka“ Velika Gorica. Uredila ju je književnica Sonja Smolec, predgovor je napisao Siniša Matasović, a recenziju Enes Kišević. Autor fotografije na naslovnici je Miljenko Marohnić. 

Stihove će kazivati glumica Mejrema Reuter, glazbena pratnja bit će Petra Hrnjak Skroza na violini i Ratko Letilović na gitari. Kroz program će voditi Marica Žanetić Malenica i Cvjetana Bazina Periša.

Poetska zbirka  “Svjetlice” je osobni odabir autorice iz prethodnih pet objavljenih zbirki i zapravo je svojevrsna antologija njezina dosadašnjeg, vrlo plodnog pjesničkog stvaralaštva.

Podijeljena je u sedam cjelina naslova: Svećenica ljubavi; U kući okrunjenog mora; Erato; Memento; Zov domovine; Kuća na adresi samoće i Napustilo me more.

Uz knjigu “Svjetlice” bit će predstavljen i CD naslova “Ljubavna i erotska poezija” s 23 pjesme iz  autoričinog opusa. Stihove kazuje glumica i svestrana umjetnica Mejrema Reuter praćena glazbom koju je sama skladala.

Anđelka Korčulanić je članica Društva hrvatskih književnika, Matice Hrvatske, Hrvatskog književnog društva Rijeka ULKU Vlaho Bukovac Split, i udruge „Kvaka“ Velika Gorica te počasna članica Društva nezavisnih književnika Bugarske. Piše poeziju za odrasle i djecu te prozu. Izdala je pet zbirki pjesama: „Stih u boji mora“ (Naklada Bošković, 2012) te „Stope u pijesku vremena“ (2014), „Na vihoru ljubavi (2015), „Bit će ti žao“ (2017) i „Prožeta tobom“ (2019). Zastupljena je u više od 120 zajedničkih zbirki pjesama u Hrvatskoj i svim zemljama u regiji. Pjesme su joj prevedene na slovenski, makedonski, engleski, bugarski i rumunjski. Sudionica je brojnih poetskih događanja i festivala te dobitnica više nagrada i pohvala.

Iz predgovora „Okupana stihovimaSiniše Matasovića:

Uroniti u stihove Anđelke Korčulanić nezaboravno je životno iskustvo. Svjesno koristim riječ ''uroniti'' iz razloga što je more istaknuti protagonist većine pjesama u ovoj knjizi. Zvukovi, mirisi i ostali doživljaji mora i Dalmacije ostat će čitateljima trajno uklesani u pamćenje nakon plovidbe ovim stranicama. Podrazumijeva se kako se autorica u ovako opsežnoj knjizi, u presjeku svoga dosadašnjeg poetskog stvaralaštva dotiče i brojnih drugih tema i motiva, također na upečatljiv i dopadljiv način. Svjedoci smo brojnih pjesama ljubavnog, domoljubnog, socijalnog, društveno angažiranog pa sve do osobnog, intimističkog karaktera.


... Već u prvom ciklusu Svećenica ljubavi autorica se jasno nameće kao snažna, samosvjesna i samouvjerena žena cijepljena od predrasuda i tuđega mišljenja, što će se, uostalom, zadržati i poslije u knjizi kao nepoljuljana konstanta. Naslov ciklusa neupitno sugerira da je riječ o ljubavnim pjesmama. Glavni protagonisti su njih dvoje, ona i on, žena i muškarac. Ponekad im se, doduše, u tu križaljku uplete i more. Iako nas iskustvo uči da moru ne bi trebalo pridavati predznak bilo ženskog, bilo muškog roda, kako bi Ono trebalo ostati na uzvišenom i neutralnom pijedestalu, baš poput neba ili duha, u pjesmama A. Korčulanić more često poprima karakteristike i obilježja muškarca, da ne kažemo – more je katkada u njezinim stihovima konkurencija muškarcu/ima. Naći će se i poneka izdvojena tmurna misao, kada će se uz ljubav prema muškarcu i uz spomen mora potkrasti teme rastanka, tame ili smrti, ali ne na fatalistički način u kojemu se ne nazire izlaz ni svjetlo. Pozornost će nam kudikamo više zaokupiti predanost ljubavi, senzibilnim lutanjima i senzualnoj, decentnoj erotici. Pjesme su u ovome ciklusu premrežene rimovanim stihom, a to se nastavlja i U kući okrunjenog mora. U tom ciklusu još više dolazi do izražaja neraskidiv odnos autorice s morem, a znatan broj ljubavnih pjesama postaje donekle suzdržaniji prema muškarcu. U tom kontekstu mu, između ostaloga, poručuje u jednoj od svojih pjesama antologijske vrijednosti: ''Ne budi me ako zanoćim uz more…''. 


Treća cjelina naslovljena Erato obuhvaća većinu onoga već konstatiranoga i u prvim dvjema. Isprva se autorica ponovno obraća izravno muškarcu, a kako ciklus odmiče, pjesme postaju u neku ruku „općenitije“. Mnoge od njih su izrazito sugestivne, upečatljivih, mističnih opisa i snažnih slika koje nas tjeraju da na trenutak-dva zastanemo s čitanjem i izmaštamo prizore koje nam autorica tako vješto servira... 


Ciklus naslovljen Memento jednostavno osvaja i ostavlja čitatelja bez daha. Teško je za bilo koju pjesmu iz ove košare stihova ustvrditi da je slabija od ostalih ili da nema u sebi antologijski potencijal. Čitajući neke od njih, javila mi se u glavi pomisao: „Čovječe, da sam barem ja ovo uspio napisati!“ Uvjeren sam da će tih deset pjesama ostaviti sličan dojam i na ostale poetske sladokusce...Naglasiti je kako su sve pjesme u Mementu pisane kao ciljana posveta etabliranim pjesnicima, umjetnicima, ali jednako tako i ostalim znamenitim osobama iz javnoga i znanstvenoga života koje više, nažalost, nisu s nama... 


Zov domovine nedvojbeno je najpotresniji ciklus pjesama u ovoj knjizi. Autorica nam kroz njega pokazuje svu svoju kako poetsku, tako i životnu zrelost i nepokolebljivost. Postavlja se u kožu stanovitog narodnog tribuna i govori „gluh(p)ome narodu“ sve ono što on sam ne želi ili ne umije vidjeti ni čuti. Duboka je autoričina rezignacija nad stanjem kakvo trenutačno vlada u Lijepoj Našoj i ona se to ne ustručava prokazati... Ujedno su ove pjesme punokrvne ode Domovini i autoričinoj rodnoj Dalmaciji te ističu svu njezinu ljepotu i raskoš.


Posljednje dvije cjeline u knjizi Kuća na adresi samoće i Napustilo me more obuhvaćaju ponešto osobnije pjesme. U nekima od njih prepoznajemo da se autorica osim čitateljima obraća i sama sebi, svome unutarnjem Ja. Preispituje se i otvara školjke u kojima počiva njena intima. Spominje se češće Boga, prolaznosti, majke… Također govori o svome pjesničkom pozivu, o svome shvaćanju svijeta... 


A. Korčulanić živi je dokaz kako čovjek uvijek treba slijediti svoj san i svoju sudbinu otvorena srca. Kada se tako odnosimo prema životu i svijetu koji nas okružuje, ne možemo pogriješiti, tada nam sve sjaji u milijun svjetlica. Čvrsto sam uvjeren da će jednako tako jasno svijetliti i ova knjiga.


Iz recenzije Enesa Kiševića „Himna tijelu“

Svjetlice – one svjetlucaju. Noću ih mogu vidjeti svi. Ali ovdje nije riječ o takvim svjetlicama. Ovdje se radi o svjetlicama koje žive, a nevidljive su. Evo, dok ovo pišem, ruka mi je puna svjetlica. Takvih svjetlica na nebu nema. Zato duša, birajući između neba i zemlje, uvijek izabere ljudsko tijelo. Duša je svoju tajnu silaska u tijelo povjerila pjesnikinji Anđelki Korčulanić i njezinom je rukom napisala ove Svjetlice koje su dušina pohvala, dušina Himna tijelu. 

U mojoj si pjesmi – pjeva duša tijelu, u mojoj pjesmi ne možeš umrijeti. I to je istina – duša je božanskoga podrijetla, ali njezin korijen prebiva u tijelu. O tome svjedoče svjetlice pjesama: More je dragulj, Dubrovački galijun, Geometrija, Otoci u moru tišine, Dar ljubavi, Riječ je moj kist, U kući okrunjena mora, Duša leptira s ogrlicom od trnja, Tko si, Napustilo me more... 

A posebno se te svjetlice, ta ljepota do bola, osjeti u pjesmama Svađa s Bogom, Lutkica, Jauk ljubavi. Ti stihovi su neodvojivi od duše. Oni u nama bude sva čula i osjećanja za koja nismo ni znali da ih imamo. Svjetlice – to je onaj nevidljivi dodir duše i tijela. 


Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.