Srpom od misli valove žanjem
u noćima zgusnute tmine,
dubok je gaz moga broda.
U zraku soli k´o pljeve
kad palubu bučno prelije mrka voda.
U pijanu kajanju pretovaren brod,
potonućem prijeti sred pučine;
na krmi mreža puna lakih nota,
na provi grizodušje
i teška sol gorčine.
Tvrdu jedreninu vjetar bez duše
s lakoćom kida
u noćima zgusnute tmine,
za jarbol čvrsto vezuje me kosom,
bestidno snubi,
okove mi kuje
i bijelo ruho s brončana tijela skida;
grudi, sedefom mjesečine prevučene,
razvratnim usnama ljubi,
prislanja uho,
pod lijevom mi dojkom bȉlo mora čuje.
Zahrđalo sidro iz luke zaborava diže,
vrluda tijelom, karti svijeta
na pergamentu trbuha iscrtanoj vinom,
sa svakim je zapuhom bliže.
Sve spomena vrijedno zapisano tu je.
______________________________________
U Novom Sadu na Preprekovom proljeću 2019. autorica je za ovu pjesmu dobila 3. nagradu
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.