Anđelka Korčulanić | Enes Kišević - Hodajuća poezija

Zijevne li u neku kasnu večer,

namah mu pjesma izbije iz grla.

„Gdje li samo nalaziš te riječi“,

Asja, vis-a-vis, svaki put u čudu reče.

„Ja vječno tragam, moja draga vrla,

za ovo što ćutim riječ trebam neku jaču“,

kaže i smiješi se kao Mjesec za prozorom,

a zvijezde od miline u krilu mu se krune

dok svemir obilazi sjedeći u naslonjaču.

Med vrca, od roja misli budan već zorom,

o pāsu mu Ključ za ljubav, 

oči nebeske vedrine pune.

Erato s lirom, u lepršavoj haljini,

ruku pod ruku s njim oduvijek hoda

kamo god ga vjetrovi života nose:

blatnim stazama kroz šumu javora,

livadom djetinjstva plāvnom od jesenjih voda,

kroz polja s makovima blistavim od rose,

neugaženim snijegom ili obalom mora.

U snu okupan u Sanusu, od zalā svijeta 

zaliječen moćima čudesna vrela,

perom umočenim u majčino mlijeko 

i sokove Zemlje, vinom noći zagrijan piše. 

Sunce u zenitu ne silazi mu s čela.

Čini se, kad krasnoslovi,

kao da Božji glasnik zbori, 

a na nas padaju zlatne kiše.