Djoko Erić | Ilma Rakusa: Bila sam jedno usputno dijete

U promaji putovanja otkrivah svijet,

i kako on prohuji.

Otkrih Sada, i kako se ono rastvara.

Putovah dalje, da bih stigla, i stigoh,

da bih dalje putovala.

Imala sam rukavicu od krzna. Nju sam imala.

Oca i majku sam imala.

Dječju sobu nisam.

Ali tri jezika, tri jezika sam imala.

Da prevodim, odavde ka tamo. ____________________________________________________________________________

*Ilma Rakusa, švicarska književnica, rođena 2. januara 1946 u Češkoj, od oca Slovenca i majke Mađarice, živi i djeluje u Zürichu

Prijevod: Djoko Erić

Djoko Erić | Mascha Kaléko: Jer ti nisi tu

Jer ti nisi tu, sjedim i pišem
Na papir koliko sam usamljena.
Jorgovana grana na prozoru se njiše.
Majska noć glasno zove. Ali mene ne.

Jer ti nisi tu, drveća cvat,
Miris ruža, uzaludan su poduhvat,
A slavuja ljubavna melodija
U muziku je pretočena ironija.

Jer ti nisi tu, krijem se u tami.
Iz očiju tuđih grad u mene gleda
Svjetlom koje blješti, treptanjem galami,
Pratit ga ne mogu, a izbjeći se ne da.

Sjedim kraj lampe pod krovom;
Jesen u srcu, a u duši zima.
Novembar u meni pjesmu sivu štima.
„Jer ti nisi tu” šapat se širi sobom.

„Jer ti nisi tu“ zid i ormari viču,
Nad klavirom note prašnjave.
I kad konačno ne mislim na te više,
Stvari oko mene još me o tebi gnjave.

Jer ti nisi tu, pisma se prelistavaju,
i bude požutjele snove, koji već spavaju.
Moj smijeh, najdraži, na put se tebi dade.
Jer ti nisi tu, srce mi siroče ostade.

Djoko Erić | Erich Kästner: Vrijeme

Ja sam vrijeme
Carstvo moje malo je, a niko još iskoračao nije me.
Ja sam vrijeme.
Ja sam vrijeme, što se šulja i hita,
Što rane zadaje i rane vida.
Nemam ni srca, nit gledat mogu.
Ne dijelim dobroga od zloga.
Nikog ne mrzim, za nikog briga nije me.
Ja sam vrijeme.
Samo jedno reći ću vam jasno:
Vi previše ste glasni!
Ja sekunde ne čujem,
Koračanje sati ne čujem.
Samo slušam kako se moli, viče, psuje,
Usput se i pucanje čuje;
Ja Vas, ja samo Vas čujem...
Slušajte, ljudi, šta ću vam reć’:
Ušutite jednom već!
Trunka prašine na vremena ogrtaču vi ste, -
Tu svađu vašu ostavite!
Od tačke jedne planeta nije veća,
Što u svemiru se s vama okreće.
Mikrobi normalno ne vrište.
Ako već nećete mudrosti više,
Možete makar biti tiši.
Pred otkucajima beskonačnog budite nijemi!
Slušajte vrijeme!

Djoko Erić | Rose Ausländer: Još si tu

Još si tu
baci svoj strah
u vazduh

Uskoro
proći će tvoje vrijeme
uskoro
rasti će nebo
ispod trave
pašće tvoji snovi
u Nigdje

Još miriše karanfil
pjeva drozd
još smiješ ljubiti
riječi poklanjati
još si tu

Budi to što jesi
Daj to što imaš

Djoko Erić | J. W. Göethe: Selige sehnsucht - Blažena čežnja

 

BLAŽENA ČEŽNJA

Nikom kazat, mudrim samo,

Jer masa ti ruglo zbori,

Onaj život veličamo,

Što je spreman da sagori.

U ljubavnih noći hladu,

Što te stvori, gdje ti stvori,

Osjećaj te čudni svlada,

Kada mirna sv‘jeća gori.

Više nećeš ti ostati,

U te sjene zatamnjenju,

Žudnja nova te zahvati

Ka višemu oplođenju.

Daljina ti nije teška,

Doletjećeš, tu se stvorit,

I na kraju željan svjetla

Bićeš leptir koji gori.

Sve dok nisi to dostigo,

To: umri i budi!

Bićeš samo tužni gost

Na toj tamnoj grudi.

-----------

J. W. Göthe

SELIGE SEHNSUCHT

Sagt es niemand, nur den Weisen,

Weil die Menge gleich verhöhnet,

Das Lebend'ge will ich preisen,

Das nach Flammentod sich sehnet.

In der Liebesnächte Kühlung,

Die dich zeugte, wo du zeugtest,

Überfällt dich fremde Fühlung

Wenn die stille Kerze leuchtet.

Nicht mehr bleibest du umfangen

In der Finsternis Beschattung,

Und dich reißet neu Verlangen

Auf zu höherer Begattung.

Keine Ferne macht dich schwierig,

Kommst geflogen und gebannt,

Und zuletzt, des Lichts begierig,

Bist du Schmetterling verbrannt.

Und so lang du das nicht hast,

Dieses: Stirb und Werde!

Bist du nur ein trüber Gast

Auf der dunklen Erde.

Djoko Erić | U muzeju

 

Kad neku staru sliku gledam,

Duša mi odmah u nju skoči.

Životu drugom ja se predam.

Pa putevima tuđim kročim.

I obuzme me nježnost neka.

I sve mi je toplo i drago.

Ko davna sreća kad te čeka.

Kao kad nađeš staro blago.

Zar u prošlome da je sreća?

Zar sija bolje nego tvoja?

Zar tuđa ljubav da je veća?

Svemu prošlom ljepša je boja.

Stvari su ljepše izdaleka.

Van vremena vječna je slika.

Opija te ulíca jèka,

Kojima kročio nisi nikad

Možda bude kad mene nema

I moja sreća bezvremena.

Djoko Erić | Mascha Kaléko: Namještena melanholija

 

Kad sam sama, u sobi života nema nimalo.

Slike me gledaju kao bića strana.

I knjige su tu, davno pročitane,

Tri uvela cvijeta i nešto za večeru malo.

Sivo je veče. Gazdarica mi se unezvijerila.

Negdje u kino ići bih htjela.

-Sa Elen sam se dobro razumjela.

Ali prošle nedjelje ona se vjerila.

...Prošla godina je proletjela prilično.

A mene praznina pusta uhvatila.

Doktor kaže, da to bi neuroza bila.

Da li se i drugi ljudi osjećaju slično?

Ja sanjam ponekad da jorgovan cvjeta.

(Ponekad kičasto tako sanjati mogu)

Kad se jutrom u sobi probudim nakon toga,

osjetim tek tad kako me izvana propiruje vjetar.

Tad berem umjesto cvjetića plavih

vječno-bijele kalendara strane.

I pakujem ljetne trake još prerane

i svoju čežnju tiho nazad stavim.

Pod prozorom golo stablo i dalje mrzne svo doba.

I od prašine pocrnjeli snijeg topi se na lijehama.

Peć se dimi. I moja namještena soba

vrišti još od jeseni za svjetlijim tapetama.

Moj najbolji prijatelj u Stettin je odselio.

Ni ptica Jonas ne osta mi vjerna do kraja.

Zimsku sjenicu vjetar je nakrivio.

-I ja sad eto sjedim ovdje i čekam maj...

Djoko Erić | Rose Ausländer: Samoća

 

Obistinilo se
proročanstvo Ciganke
Tvoja zemlja će te
napustiti
izgubićeš
ljude i san
govorićeš
stisnutih usana
usnama tuđim
voliće te
samoća
zagrliće te

Objavljeno povodom Svjetskog dana Roma

Rose Ausländer (1901 – 1988), Jevrejka, rođena u Austro-Ugarskoj, današnjoj Rumuniji, vise puta progonjena i bježala, od crvenoarmejaca, nacista, živjela u Rumuniji, Americi, Austriji, da bi na kraju, dobivši penziju kao žrtva NS režima, od 1965. do smrti 1988. živjela u Njemackoj. Od 1977 godine iz zdravstvenih razloga nije više napuštala sobu i posvetila se isključivo pisanju.

Djoko Erić | Mascha Kaleko: Kad netko odlazi

 

Kad netko odlazi, ruke se pruže,

Na stanici se smješka koliko je to moguće

Koliko puta je ono oko čeg naše čežnje kruže

Sa vozom jednim oduvano od kuće....

Kad netko odlazi, između vozova se stoji,

A unutra sjedi onaj oko kog se vrti sve.

Ovo “sve” moglo je drugačije da se spoji

Jednim pogledom, jednom riječju možda. - Sad kasno je.

Kad netko odlazi, srce na put krene

I naokolo samo nekud luta.

Ponekad je stvarno teško, da se sasvim ne skrene.

Najmudriji način da se govori ipak je: šutnja.

Kad netko ode, ništa se zaboraviti ne da,

I svaki dan će sjećanje biti.

Kad netko odlazi ne mora da se jede,

Lako se bude od progutanih suza sit.

Djoko Erić | Kad djeca odlaze od kuće

 

Kad se djeca iseljavaju iz kuće

oni ponesu sa sobom prve mliječne zube

prve nesigurne korake

prve riječi

i ponos na našim licima

Kad djeca odlaze

oni odnesu komade namazanog hljeba

šarene lopte probušene na trnje

i strah što su tako dugo ostali a zadaće nenapisane

Kad djeca od kuće odlaze

oni ponesu svoja razbijena koljena

i poneki nos iz dječije kavge

meleme sa tih rana i naše utješne riječi

Kad djeca odlaze

oni odnose svoje male tajne

prve simpatije

razbijene čaše koje su sakrili praveći se nevješti

Kad djeca odsele

oni odnose preležane bolesti

našu strepnju nad njima

i toplinu koja će im faliti kad ozdrave

Kad djeca odlaze

oni odnose naše uzdrhtalo srce

kad se prvi put pobune

i ne slože s nama

Kad djeca odlaze

praznina se otvori

u svoj svojoj okrutnosti

taj mali rastanak prvo je prisjećanje na veliki

Nevješto jedno od drugog krijemo suze

a one teku, teku...

Djoko Erić | Pitanje

Kad bi te neko zapitao.
Recimo tako hipotetski.
Rijeku tu si preplivao.
Kakva je ona? Čemu? Reci!

Možeš mu reći da je hladna.
I virova opasnih puna.
Da usta mnoga tu su gladna.
Da ludom je na glavi kruna.

Možeš mu reći, puna muke.
Za malo hljeba i igara.
Da mnogima su prazne ruke.
Da umorna je. I već stara.

Da najlakše je prebroditi,
Ako se nečem vjerno služi.
Da će toplije mnogo biti,
Ako ti ruke neko pruži.

Da u toj drami u tri čina,
Zasija nešto usred trave.
Nad tihom vodom mjesečina.
Zvjezdano nebo iznad glave.

Ako se nađeš pak u čudu,
Zbunjen. Šta bi mu mog’o reći,
Ideju jednu imam ludu:
Reci da je to - san o sreći.

Djoko Erić | Sarah Kirsch: Kod bijelih maćuhica

 

Kod bijelih maćuhica

u parku kao što on mi reče

stojim ispod vrbe

neočešljane stare ogoljele

vidiš kaže ona on ti neće doći

Ah kažem ja slomio je nogu progutao riblju kost,

ulica je

iznenada prebačena na neko drugo mjesto ili ne može od žene da se ukrade

mnoge stvari sprečavaju nas ljude

Vrba se zaljulja i zaškripa

može biti da je i mrtav već

izgledao je blijed dok te ljubio ispod mantila

može biti vrbo može biti

nadajmo se da me ne voli više ______________________________________

Sarah Kirsch (1935 - 2013), rođena kao Ingrid Hella Irmelinde, u znak solidarnosti sa stradanjima Jevreja promijenila je ime u Sarah.

Djoko Erić | Theodor Fontane: Utjeha

Tješi se, sat ne staje,

Šta god da ti kvari san,

I najgore ne ostaje,

I doći će drugi dan.

U tom što vječno dolazi, prolazi

Kao i bol i sreća čeka te,

I vedrije slike nalaze,

Put da ti se opet vrate.

Čekaj, nadaj se. Uzalud

Ne brojiš otkucaj ni jedan,

Promjena je života usud,

I - doći će drugi dan.

Theodor Fontane (1818-1898)

poznati njemački pisac, predstavnik poetskog realizma.

Djoko Erić | Zima

 

Sve mi teže padaju zime

vlažna hladnoća

podmukla zmija

uvlači se potajno u zglobove

i oni cvile

dan - mokri prljavi otirač za pod

vuče se

preko horizonta

duša oslikava krajolik

davne greške ko grabljivice

kljucaju opet

po malom mozgu

nijedno sretno sjećanje

bog je bio milostiv prema medvjedima

trebalo bi prespavati zimu

Djoko Erić | Rose Ausländer: Ne završiti

 

Okucaje srca ne brojati

pustiti delfine da plešu

zemlje prokstariti

Iz riječi svjetove zvati

osluškivati šta potok

ima za reći

Tolstoja obožavati

radovati se

tugujući

više živjeti

dublje živjeti

još i još

ne završiti

Djoko Erić | Erich Kästner: Der Februar

 

Februar

Sjeverac duva. I južnjak kreće.

I sniježi. I kopni. I sniježi samo.

I zato što vrijeme prolijeće

Na kraju samo njega imamo.

U pravi tren vadi iz škrinje

Lažnu bradu i zlatnu kramu.

Opet na vrijeme ključa u škrinju

Odjeću brižnu i lažni sram.

U brokatu i svile restlu,

na licu mu je maska samo,

pojavi se na našem festu

mi ga ipak ne prepoznamo.

Uz trube i uz gitare

u labirintu se zavrtjesmo

nalickane smo lude stare

da bi izgledali, kakvi jesmo.

Lažno ordenje nosimo.

Od papira je snijeg šareni.

Od kartona su nam nosine.

A od čega smo mi stvoreni?

Blijed, kao da duhove gleda,

motri na nas princ Karneval.

Kroz prozor zuri Čista srijeda.

I vrijeme polako napušta salu.

Pravovremeno stavlja u škrinju

Prohujalo i prošlost.

Pravovremeno vadi iz škrinje

odjeću brižnu i monotonost.

Sjeverac duva. I južnjak kreće.

I sniježi. I kopni. I sniježi samo.

I zato što vrijeme prolijeće

Na kraju samo njega imamo.

------------------------------

Erich Kästner

Der Februar

Nordwind bläst. Und Südwind weht.

Und es schneit. Und taut. Und schneit.

Und indes die Zeit vergeht

bleibt ja doch nur eins: die Zeit.

Pünktlich holt sie aus der Truhe

falschen Bart und goldnen Kram.

Pünktlich sperrt sie in die Truhe

Sorgenkleid und falsche Scham.

In Brokat und seidnen Resten,

eine Maske vorm Gesicht,

kommt sie dann zu unsren Festen.

Wir erkennen sie nur nicht.

Bei Trompeten und Gitarren

drehn wir uns im Labyrinth

und sind aufgeputzte Narren

um zu scheinen, was wir sind.

Unsre Orden sind Attrappe.

Bunter Schnee ist aus Papier.

Unsre Nasen sind aus Pappe.

Und aus welchem Stoff sind wir?

Bleich, als sähe er Gespenster,

mustert uns Prinz Karneval.

Aschermittwoch starrt durchs Fenster.

Und die Zeit verläßt den Saal.

Pünktlich legt sie in die Truhe

das Vorüber und Vorbei.

Pünktlich holt sie aus der Truhe

Sorgenkleid und Einerlei.

Nordwind bläst. Und Südwind weht.

Und es schneit. Und taut. Und schneit.

Und indes die Zeit vergeht,

bleibt uns doch nur eins: die Zeit.

Djoko Erić | Mascha Kaleko: Iz života jednog samotnjaka

 

Zgubidan

rugaju se komšije.

Ali ja

već rano,

u znoju lica svoga,

režem granu na kojoj

sjedim,

nadgledam svoje nepoorane

njive i

marljivo

dižem ruke od svega.

Kad otkuca podne

skrušeno pokusam

supu koju sam zakuvao,

zagrizem zadovoljno

kiselu jabuku.

Čista savjest najbolji je

kuvar.

Dođe li posjeta,

posjednem gospodu udobno

između dvije stolice,

dame u zbunjenost

a sebe u koprivu, uvijek spremnu.

Za praznična slavlja

izbijem buretu dno i

zakoljem kokoš koja

zlatna jaja nosi.

Carpe diem!

Znači, iskoristi dan!

Konačno kraj radnog vremena.

Ispružim se na zasluženu

medvjeđu kožu

sklopim ruke

u krilo i

sanjam

da sve prođe.

Djoko Erić | Hermann Hesse: Stepenice

 
Kao što svaki cvijet vene i svaka mladost tako 
starosti uzmiče, cvjeta svaki stadijum života novi, 
cvjeta svaka mudrost i vrlina svaka 
u svoje vrijeme i ne smije vječno da
traje. 
Srce mora pri svakom života zovu 
spremno za oproštaj i početak novi biti,
da se hrabro i bez sjete predaje 
i veze nove stiče. 
U svakom početku magija će se kriti, 
koja nas štiti i živjeti nas potiče. 

Mi trebamo vedro prostor za prostorom hoditi, 
a ni za jedan se ne vezati kao za dom, 
Svjetski duh ne želi da nas stegne i zarobi u tom, 
on nas želi stepen po stepen dizati i osloboditi. 
Tek što smo povjerenje stekli u jednog životnog kruga stanje 
već nam mlitavost prijeti; 
Samo onaj ko je za pokret spreman i putovanje, 
može se otrgnuti navici što ga priječi. 
Možda će nam još i samrtni sat 
prostore nove i nevine poslati, 
zov života prema nama nikada neće stati.
Pa hajde onda, srce, oprosti se i ozdravi sad! 

Djoko Erić | Hermann Hesse: Sreća

 
Sve dokle god sreću goniš,
Nisi još zreo da je imaš,
Čak i da sve što želiš primaš.

Sve dok za gubitkom suze roniš,
I ciljeve imaš i ne znaš stati,
Šta je to mir ne možeš znati.

Tek onda kad svaku želju skloniš,
I cilja nemaš nit žudnju poznaješ,
I sreći više ime ne daješ,

Bujica događanja više ne dira
Tvoje srce - i duša ti je puna mira.

Djoko Erić | Mascha Kaléko: Kraj pjesme

 

Htjela bih te vidjeti još jednom, ko prije godina kad se zbilo

Prvi put. - Sad mi to više moguće nije.

Htjela bih te vidjeti još jednom ko prije,

Kad smo tako divno strani i ništa više bili.

Htjela bih još jednom čuti da me pitaš,

Koliko mi je godina...i šta radim večeri te -

I onda poslije u jedva rođenom

“Ti”

Da mi onih hiljadu riječi ljubavi pričaš.

Opet bi htjela čežnju da skupim,

Da gledam te dugo nijema i zaljubljena -

I da opet plačem, zbog tebe rastužena,

Tim prečesto isplakanim suzama glupim.

-I sve je prošlo...Pa to je za smijeh!

Jesi li postao drugi ti ili je krivica moja?

Možda ne može zato ništa nijedno od nas dvoje.

Da ne povjeruješ često, šta učine par godina tih.

Htjela bih opet da čitam pisma tvoja,

Riječi, koje su samo kad voliš jasne.

Ipak izgleda mi, danas da već je kasno.

Kako je samo bezdušna ta riječ:

“Bilo je!”