ponedjeljak, 30. rujna 2019.

Danijel Špelić | Ian Fleming: „Špijun koji me volio“




Nedavno mi je bio obrisan post o polu-doživljaju novog filma uz obrazloženje (valjda) da filmskim osvrtima nije mjesto u književnoj grupi već samo ono što ima veze sa samim knjigama, što uključuje i ekranizacije. Okej, pošteno, nema ljutnje, tako stvari stoje i nitko nikome ništa ne zamjera. ALI, znate, ja sam pomalo i seronja, pa kada netko kaže „ekranizacija“ i „knjiga“ u istoj rečenici, ja odmah počnem izvlačiti primjere iz glave koji bi samo tako osporili to da bi se svaku ekranizaciju trebalo povezivati s knjigama jer su to, ponekad, dva različita svijeta bez ijedne dodirne točne. Kako rekoh, ponekad sam seronja, ali to ni ne skrivam. Zato ćemo malo o ekranizacijama i, oh, veselja, o grubom seksu i ženama koje vole grube stvari. Mislim, zar ste stvarno pomislili kako su sve te hardcore porno-stvari (zapakirane pod etiketu „ljubavni romani“) stvar današnjice? Dame i gospodo, to sranje se piše već desetljećima i pisala su ih imena za koja nikada ne biste rekli da su kadri takvo što napisati. Jer nisu, ne za pravo. Hoću reći, napisali su, ali je to užas. Sada, vjerojatno se pitate kakve veze sa svime time imaju Ian Fleming, James Bond i, nemam pojma, Roger Moore (volio sam starog Rogera, čitao sam romane o Svecu i gledao seriju prije nego sam znao da je bio i James Bond i baš mrzim uvlačiti njegovo dobro ime u ovakvu stvar - isprike za to Sir Roger, počivajte u miru)? Pa, svakakve i nikakve, iskreno. Idemo nekim redom.
ŠPIJUN KOJI ME VOLIO bio je 10 James Bond roman kojeg je Ian Fleming napisao. Zabavna stvar, „ekranizacija“ je također bila deseti film iz serijala. Možda ga se i sjećate; negativac koji je želio potopiti cijeli svijet, Bond mora udružiti snage s prelijepom ruskom agenticom, malo pucnjave, malo jurnjave, Lotus Esprit koji od automobila postaje mini-podmornica... i, da, zamalo zaboravih, lik od dva metra s metalnim zubima koji se zvao Jaws. Pomislili bi da je to stvarno dobar roman za pročitati, zar ne? Pun akcije, avantura života, prelijepe lokacije, junak koji je pravi đentlmen. Sada ću vam reći o čemu se radi u romanu. Glavni ženski lik je Viv, žena koja je od svoje 17 godine širila noge svima i svakome, od grubijana do simpatizera modernih Nacista. Ako nisi pitao, nisi dobio kod Viv. Viv tako završi u nekoj američkoj vukojebini kao recepcionarka u nekom motelu gdje joj vlasnik svako malo gropinja po grudima i to je okej, ona je na to naučila. Dolaze dva mutna lika, koji, naravno, žele malo akcije, pa je i oni natežu uokolo, ubiju boga u njoj točnije, i već kada pomislite da će skviknuti mrtva, pojavljuje se James Bond. On riješi stvar, pa onda i on povali Viv, onako izubijanu, ali ona to voli jer on je James Bond. Drugo jutro, kao pravi đentlmen, Bond se pokupi i odlazi, bez pozdrava, i ostavi Viv s mrtvacem ispod prozora jer... nemam pojma - neka se žena malo zabavljala s čišćenjem? Da, dragi moji čitatelji, shvatili se kuda idem s ovim, zar ne? Mislim, tehnički, ŠPIJUN... jest ekranizacija jer imaju isti naslov i u oboje je James Bond, ali to je i sve što dijele.

Okej, ja sam malo sarkastičan (karakterna mana), ali ovo je jedan debelo bizarni roman. A ja čak i volim romane o James Bondu jer su... pa, nisu kao filmovi, to je sigurno, ali nisu ni glupa sranja kao što je ovo. I to je napisao Ian Fleming, lik kojega zovu ocem modernog špijunskog trilera (izgleda da Alaistar MacLean ne postoji u ovoj stvarnosti) i roman je - pun seksa i pravih malih književnih bisera koje se mora spomenuti. „Žena voli polu-silovanje. Voli da je se uzme snažno… Iako mi je tijelo bridjelo od ozljeda koje sam dobila, baš je to pomoglo da doživim puni osjećaj njegove muškosti.“ Reče glavni lik dok je Bond ševi NAKON što su je dva lika premlatila do nesvijesti, i nakon što su prošli jedan vatreni obračun. O, da, roman je pisan u prvome licu, žensko gledište. To bi i funkcioniralo da Fleming ustvari nije prezirao žene, držao ih je za obične stvari, bezvrijedne i ispod muškaraca. Za njega je žena bila nagrada, nešto što muškarac treba dobiti jer je muškarac i na njoj je da šuti i dobro ga primi - hej, nisam ja to sranje izmislio, stari Ian je s ovim romanom pokazao da je stvarno čudan svat. Jer, podijeljen je u tri dijela (a kratak je kao Palčica) i prvi dio se zove „JA“ - gdje Viv, umjesto da priča nešto o sebi, ustvari nabraja kako se ševila sa svima. Izdvoje se tu dva lika koji je tretiraju kao smeće, ali njoj je to okej, prirodno. Ono, tretiraš me kao zadnje smeće - hvala ti na tome - doslovno. Drugi dio je „ONI“ i odnosi se na taj motel i dva negativca. Da, oni su karikature, manijaci, ubojice i silovatelji i naravno da će je i oni malo masirati, šutati uokolo, šamarati i tako te vesele stvari. Treći dio je „ON“ i odnosi se na Bonda i, naravno, kako je on alfa mužjak koji sve sredi i ona je njegova nagrada. I ona uživa u tome jer žene, valjda, uživaju imati seks kada ih netko premlati - dame i gospodo - Ian Fleming.

Roman je dočekan sa groznim kritikama i užasnim komentarima i Fleming je požurio popraviti stvari koliko je mogao. Uspio je zaustaviti tiskanje mekog izdanja i uspio je staviti zabranu ponovnog tiskanja sve dok ne odapne papke. Kada je prodavao prava za filmsku adaptaciju, ovo je bila jedina Bond knjiga koju producenti nisu smjeli dirati, ništa od priče - jedino naslov. Zato se film zove tako, ali nema apsolutno nikakve veze s onim što je između stranica. Roman je doživio strip izdanje - to je bilo zabavno za čitati jer je izašao u starom broju Gigant-stripova - i radio izvedbu, ali, pogađate, bila je debelo ublažena. Drugi tisak stvarno nije izašao sve dok Fleming nije umro. Doduše, imao je on pojašnjenje zašto ga je napisao na takav način i tu se malo slažem s nekim njegovim izjavama - samo malim postotkom. Jer, on nikada nije planirao da James Bond postane popularan lik, on je trebao biti opasan muškarac, bez osjećaja, pomalo grubijan, nikako uzor mladim čitateljima koji su počeli njegove romane čitati po - školama. Zato je sjeo i napisao nešto drugačije, želeći prikazati kako je on ustvari na korak od negativca s kojima se bori. I razumijem ideju, ALI je izvedba živi pisani užas, bez obzira koliko Fleming bio pismen i znao napraviti dobru akciju (Bond romani - osim ovoga - su čisto okej za čitanje). Ja već znam da mu se nikada neću vratiti (obrisao sam PDF prije nego sam stigao pročitati The End) jer ja sam isto tako malo čudan lik, no Fleming je ovdje ipak malo prečudan čak i za moj čitalački okus. Ali, film je i dalje dobar.


Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.