ponedjeljak, 30. rujna 2019.

Željka Franov | Riba, ribetina, ribica


Jutarnje sunce me probudilo na nepoznatom mjestu. Nakon doručka koji me dočekao na starinskom, metalnom klimavom stoliću na terasi, mirisna kava je bila ugodan dodatak početku dana i šetnji. Intuicija mi je govorila da se nalazim na otoku. Ali, kojem? U ovo vrijeme ribari bi se vraćali iz ribolova, ali na molu nije bilo nikoga. Nije bilo ni ljudi ni čamaca…

Ali je bilo gušterica i galebova. I jedan cvrčak koji nije cvrčao već je stajao na ogradi i gledao mene kao što sam i ja gledala njega. Oboje smo uživali na tom kristalnom, jutarnjem suncu. Sa šalicom kave u ruci, spustila sam se niz stazu. Koža nadlanice naježila mi se kad su ju dodirnuli hrapavi listovi vrtnog sljeza. Kako li ga zovu ovdje, na ovom otoku? A on, kao da me zazvao svojim dodirom… Pogledala sam blijedo roze cvjetove. Tada… tada mi se vratilo sjećanje; blijeda, bebi-roza prostirka… jastučić, haljinica, plišana igračkica…

Spustila sam dlan na mjesto gdje je ove zime bila moja djevojčica. Nema je. Nije više u mom tijelu; nije više ni u svom tijelu. Gore je, tamo, negdje, u svom blijedo rozom nebeskom krevetiću.

Nisam plakala već mjesecima, neću plakati ni sada. Ovdje sam da bih ponovo udahnula životni dah kojeg donosi morski povjetarac i drevnu sol u rasprsnutim kapima. Ovdje sam jer me prošle noći, s povezom preko očiju da ne vidim put kojim idemo, ovamo doveo moj, za avanturu uvijek spreman, suprug. Ali gdje je trenutno on, ni Bog to, kako kaže narod, ne zna.
Zapljusnuo me po licu ružan, ali poznati smrad.
Riba!
Što?!
Ružna riba!
I već djelić sekunde kasnije sve mi je bilo jasno - moj se neozbiljni mužić šali!

- Imat ćemo riblju juhu danas za večeru - poljubio me u nos.

- Zašto ne za ručak? - pitala sam.

- Ma za ručak, večeru, svejedno.

- Pa gdje si ju nabavio?

- Nju? To je on, kokot! A bilo ti je to ovako: probudio sam se, šetao sam, slušao šum mora i kriku galebova… - Zakolutala sam očima. - …pa sam otišao niže niz obalu i sreo nekoliko ribara. Domaći ljudi, s kaićima izašli jutros rano na more i uvatili ovu ribicu. Naravno, ne samo nju. Da si samo vidjela to bogatstvo iz morskog plavetnila!

Pogledalal sam što je držao u ruci - to nije bila riba, to je bila ribetina!

- Joj! Nećemo to moći pojesti - uzviknula sam.

- Oćemo, oćemo. Ovako ćemo. Prvo na plivanje. Pa na laganu užinu…

- Užinu?

- Daaa, ljubice, vidi tamo dolje. Vidiš? - upirao je prstom desno, u smjeru sunca i jutra. - E pa tamo je smokva, sve posluženo kao na pladnju, samo dođeš, uzmeš i njupaš.

- Nije li to krađa?

- Neeeee, pa nitko ih ne bere, ako životinje mogu doći i jesti, što ne bismo i mi mogli?

- Ti si lud!

- Nisam, ljubavi. Ili jesam, lud od sreće.

Ručali nismo, užinali jesmo. No ipak, ogladnili smo. Jer smo plivali i šetali. Tako da je kokot nestao dok si keks rekao. I da, možda smo malo i krali, ne samo smokve već i vrijeme onome tko ga ionako ima previše, a to je, valjda, Svemir. Mislim da mu zaista ne fali tih nekoliko dana.

A naše su torbe bile pune oblutaka i trenutaka, soli i smijeha. Udišući more izdisali smo dane i vratili ih Svemiru. Ljubazno nam je otpozdravio i ponudio sjećanja na druženje s cvrčcima i ribarima; s cvrčcima uveče, s ribarima rano ujutro. U sredini bili smo samo nas dvoje.
*
- Stigli ste i ove godine, ae?

- Jesmo, jesmo - rekao je moj mužić. - Eto. Sada nas je troje. Predstavljam vam našu princezu Leonu, a Luciju znate.

- Mnogo mi je drago, šjor Mario - nasmješio se jedan od ribara kojeg pamtim od prošlog ljeta. Uvijek je imao najfiniju ribu za nas.

- Želite li, možda, brancina za obed?

- A imate li, možda, kokota? Za lešadu?

Mario i ja smo se slatko nasmijali. Pogledala sam Leonu u svom naručju. Ništa je nije bilo briga, spavala je kao beba, što je, naravno, i bila. Slatka naša ribica.

I to vam je, dragi ljudi, to. Što više reć’?

Nema komentara :

Objavi komentar