srijeda, 25. rujna 2019.

Ivan Domančić | Obrisi samoće



Zasebno prostranstvo svjetla
pamti milost vraćenu iskonu
i ruševine nesretnih bića
u očaju nevjernih.
Pokvario sam ugled psima
zbog svoje sjebane naravi.
Osmijeh djeteta na postelji od soli
oslikava portrete sunca
u mojim besanim noćima.
Valovi šapuću
Suton uzima riječi
Ostaje sjeta.
Među kaosom tvoje kose
ljubav je besmrtna
baš kao i vrijeme.
Nemoj me buditi prije nego ugledaš osmijeh.
Ostavi me još bar minutu ovako odvratnog.
Želio bih crknuti
na Venerinom brijegu.

Nema komentara :

Objavi komentar