ponedjeljak, 23. rujna 2019.

Božica Jelušić | Posveta vinogradu


Vinograd nas zove u zatišju rujna:
Kroz sjenovit klanac ronimo bez riječi.
U voćnjaku drhti žica jedva čujna;
To je mjesto koje duh pritisnut liječi.

Otvore se vrata, prozorčići bljesnu.
Klijet miriše kao davna apoteka.
Pogaču od zemlje pojeo bi prijesnu,
Dok svraka na krovu spušta krila meka.

Metvicom i slijezom tratina se rubi,
Oko zrela grožđa lišće vijenac svije.
Slador škrto skuplja, boju ne izgubi,
Ni kada se kiša iznenada slije.

Korak i monolog navika je stara.
Hoće li nas možda prevariti klima?
Sad s budućim vinom čovjek razgovara,
Cijeli dan proleti među čokotima.

Kovački se oganj već žari duboko.
Pjegavo je nebo kao koža junca.
I još s vrha brijega gleda sretno oko
Vinograd pozlaćen u zalazu sunca.

Nema komentara :

Objavi komentar