subota, 28. rujna 2019.

Željko Bajza | Potraga za ljepotom


Kojeg smisla ima prepuštati se sentimentalnim romansama podliježući navikama svoje seksualnošću prožete epohe.  Bio je to film u kojem nismo bili ni zvijezde ni statisti. Postalo je pogubno kad sam se  pretvorio u mislioca. To nije bila ni propast ni rasap bilo je to nestajanje. Moja duša se punila izmaglicom to tone njezina duša ili srce ili svijest. Slike su mi bile previše tamne, uzvišenost moralna, interes ili zanimanje dramatično, ni povoljno ni kobno. Bila je to stara pogreška, potraga za ljepotom. Ljepotom koja obećava svijet. Ljepotom koju treba združiti s istinom baš kako reče dobri Vincenzo Gioberti. Ljepota je na nižoj cijeni nego psihologija. Potječe iz carstva snova. Ona je više od tjelesnog oblika voljene osobe. Ljepota je uvijek nusproizvod običnih htijenja, a ljubav vrišti i znači mentalni napor. Ljepota je po Janku Polić Kamovu, laž bez protudokaza i tat bez svjedoka i eto ti poezije. No, čežnja oka za ljepotom uvijek ostaje. Ta ona, ipak, pripada oku i u nama pobuđuje želju ona čezne da bude viđena, dok oko pomalo sluti prijevaru. Ljepota je odmor za oko. Oko je samo sredstvo prilagođavanja, dok ljepota pruža utjehu jer je neškodljiva. Samo suze priznaju da ne mogu zadržati ljepotu. Ljepota je iznimka u odnosu na pravilo. Estetika znači lijepo, a lijepo je ono što nam se sviđa. Mi privrženi poslu težimo za slobodom. Anarhizam nije sinonim bezuvjetne slobode.

Događaji su bili pitanje skrivene drame i neprimjerenosti. Atmosfera je bila sutonska i opasna. Bilo je to posve u skladu s okolinom. Sve je trebalo pripisati djetinjstvu provedenom u Zagorju u uzrastu prijemljivom za dojmove. To je bajkovito sjećanje na djetinjstvo kada se miješaju san i zbilja i svaki doživljaj ima svoju posebitost. Tada je još vladalo uvjerenje da postoji istinski svijet. Bio sam potpuno uvučen u tradiciju u točki u kojoj se sreću prošlost i budućnost.

Ljubav zahtjeva da se s njome pažljivo postupa. Ma koliko putevi bili različiti, dojam se međutim može popraviti. Disala je zemlja, trava i tišina. Bila je doista dražesna djevojka. Oči su joj blistale poput dva dragulja. Krasila  ju je  očuvanost i plamsanje djetinje. Bila je privlačna, umiljata, prostodušna i odana. Voljela je umjetnost. Potpuno je ovladala mojom dušom. Protokom vremena spoznaje su se gomilale. Pomirio sam se s ljubavlju kao sa prirodnim stanjem. U mom mladom životu ljubav je dobila svoj dostojan prostor. Bilo mi je dosta samo sjediti kraj nje i slušati je kako mudro zbori. Pjevao sam joj  pjesme. Slavio sam svoju ljubav. 

Nema komentara :

Objavi komentar