četvrtak, 26. rujna 2019.

Božica Jelušić | Uklapanje ili spuštanje poklopca


Već stanovito vrijeme ne objavljujem duge komentare, niti razrađujem neku filozofsku ili svjetonazornu temu na FB. Imam osjećaj da se to slabo i površno čita, jer ljude ne zanima što je i kako je s drugima, već vole napisati nešto banalno i neobvezujuće, uglavnom strogo privatno, pokupiti kakav lajk i otići, zadovoljni za taj dan i tjedan. Taj plutajući način veoma je popularan, stoga ga svi prešutno odobravamo i njegujemo.Naravno, on pokazuje i na rast socijalne autističnosti, ali to malo koga zabrinjava. Relativno malo se ljudi posvećuju knjigama, nešto više putuju, krugove ne proširuju, iritirani su političkim i dnevnim temama, i tako dosada caruje po portalima.
Kad bih se egzaktno držala modela, izvjestila bih vas da sam usred jednog napornog žiriranja, da čeprkam po svom započetom romanu i recenziram dvije knjige. Odbila sam tri, a prihvatila dva nastupa u Hrvatskoj i Bosni, budući da na sve pozive nikako ne mogu stići. Fizičko vrijeme prestiže me i gazi. Tužna je ovisnost o vanjskim poslovima i neprestano sklanjanje "svojega" materijala u pozadinu i drugi plan. Ovo je inače doba mojih migracija i pretraživanja okoliša, sudjelovanja u javnom životu grada, no ove godine sve je ispod crte i ispod radara, živi se u međuvremenu, od ukradenih i posuđenih sati, a sve je drugo rasprodano.

Velim, sumnjam da to koga zanima. Ljudi ne vole zabrinutost, natuštenost, tjeskobu, bolest, zdvajanje, preispitivanje, razočaranje. Optimizam i površno veselje, raskupusana frizura i prisilni osmijeh koji zateže bore, postaju sine qua non. Od toliko bračne i obiteljske sloge,popularnosti i značajnih događaja,nekonfliktnosti, zaštićenosti, odsutnosti sukoba i javne harange, starih recepata i novih jela, čovjeka nužno zaboli želudac. Ne vjerujem ja toj idili nikako, nego se ponekad sjetim Ciorana, koji veli da je malo uzeo pauzu, jer mu je "dosadilo pisati protiv Boga i nebesa". (A i ovo će, bezbeli, netko krivo pročitati i shvatiti!).

Zato ja sada jedem maminu hladetinu, raženi kruh i feferone, kuham čaj, idem na balkon i nastavljam žiriranje. Oko 500 kandidata neprestano piše i šalje pjesme na natječaje, ako niste znali. Ima se što vidjeti i pročitati.Pa eto, tako izgleda život umjetnika u argatovanju, i tako to biva, kad suncu daješ odbijenicu i drndaš po tastaturi, u nadi da će jednom svemu doći kraj, da će ljudi biti pristojniji i uviđavniji, režije jeftinije, neizvjesnost manja a tvoja buntovnost nepostojeća. Živi mi bili i uklopljeni.

Vederemo.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.