petak, 27. rujna 2019.

Ispovijed jedne čitateljice


O romanu Snježane Grković-Janović "Velebitske vilin-staze"

Piše: Mirjana Mrkela 


Podsjećanje 


Prije više od sto godina Vladimir Nazor je napisao priču o medvjedu Brundu. "Čovječja je ruka Južni do posjekla, A vatrena osa medvjeda opekla." Hoće reći: ljudi su nemilice sjekli šumu, a medvjeda ranili kad im se pokušao usprotiviti. Ako niste čitali, povirite jednom. Kad sam ja išla u školu, "Medvjed Brundo" je bio obavezna lektira. Nazor, pisac i profesor biologije, još uvijek je među najcjenjenijim hrvatskim autorima.

I ne samo to, on je jedan od likova u romanu gospođe Snježane.

Polazište
Kad prionete na čitanje ove knjige, ne morate znati što je bilo s onim Brundom. Priča nas vodi istom okruženju, velikoj i prelijepoj planini Velebit. Tu ćemo, osim već spomenutog pjesnika Vladimira (Vlade), sresti i potomka onog prvog Brunda kojemu će se, nažalost, dogoditi nešto slično.
Ali glavni lik u romanu je Ranko, najprije dječak, a u drugom dijelu, više godina kasnije i odrastao čovjek. Živio je u Senju, lijepom malom gradu stisnutom između planinskog podnožja i morske obale. Tijekom zime razbolio se na pluća. (Bilo je to još uvijek prije našeg vremena, u doba bez antibiotika.) Njegova brižna majka nadala se da će mu pomoći čajevi i čisti planinski zrak. Tako je i bilo kad ga je stric Janko odveo na neobično ljetovanje.

Velebitsko ljetovanje
Slobodno mi možete reći da su sva ljetovanja neobična. U rujnu, kada se učenici vrate u školu, obavezno ih pitaju kako su proveli praznike. Tada svatko u glavi ima makar jednu neobičnost. Bilo je lijepo i ružno, uzbudljivo, zanimljivo, poučno.
Ali Rankov stric nije bio običan domaćin nego lugar (šumar) i dječaku je pokazao mnoge tajne dobro mu poznate planine. Osim toga, dogodile su im se stvari koje cijeli jedan razred ne bi stigao opisati prvoga dana škole. Nema vam druge, nego knjigu u ruke — pa uživajte! Evo jednog mjesta koje obećava avanturu:
"— Ići ćemo još neko vrijeme svi zajedno, ali u tišini. Osluškivat ćemo. Znat ćemo kad budu blizu. Onda ćete vas dvojica naći neki zaklon, a ja ću izjahati pred njih."

"Ranko se na Velebitu družio s neobičnim bićima. Prije svih, naravno, bile su tu vile.
"Divio se ljupkosti i prozračnoj ljepoti svake od vila, ali nije se ni časka dvoumio koja je među njima kraljica ljepote. Velebita je bila u svemu iznad svih ostalih u svom rodu, kao što je i Velebit planina nad planinama pod ovim našim nebom. Ni njemu ni njegovoj vili nema premca!"
Zatim je upoznao i cijelo selo patuljaka: vrijednih, iskrenih, skromnih. Krasio ih je i smisao za humor. Primjerice, evo što kaže Hrastolist, nakon što je Janku stavio lijek na ranu:
"— Ovome treba dodati samo mirovanje, ali toga nema ni u mojoj ni u tvojoj torbi — našali se mudri patuljak jer je znao da u nevolji i šala može biti lijek."
Gospođa Grković-Janović vrlo nam lijepo opisuje vještice koje se vesele buri. Zatim piše:
"I Ranko osjeti slabljenje vjetra pa proviri ispod magareće glave. Ne, nije ga obuzeo strah. Ničeg se više taj dječak nije bojao, osim zlih ljudi s puškama. Vještice su nezamislivo ružne i to je bilo sve. Uopće nije dvojio o njihovim prijateljskim namjerama."
Tko je Strašigor, otkrit ćete sami, a vjerujem da već po značenju njegovog imena imate neki odgovor.
Jedan od vilenjaka, zaposlen u botaničkom vrtu,  Janku je darovao neobičnu kutijicu. Ptica šojka donosila je vijesti i upozorenja, ris je prijateljevao s medvjedom. Zato nije čudo da su se i domaće životinje lako sporazumijevale s ljudima. Svi su oni složni u želji da sačuvaju prirodne ljepote kojima Velebit obiluje.

Čuvari
Međutim, prisjetite se sječe stabala i ranjavanja medvjeda, što sam vam spomenula na početku. U knjizi "Velebitske vilin-staze" nećete pronaći čarobno rješenje, kao što ga nema ni u stvarnosti. To ipak ne znači da treba odustati. Naprotiv — molim vas, dajte i vi svoj doprinos! Budite biolozi, pjesnici, liječnici, vrtlari, šumari, čak i političari. Budite Velebitovi čuvari pa se, kako god možete, borite protiv njegovih neprijatelja!
I još malo o čuvarima:

"— Zacijelo nisi do danas znao da svaka planina ima svoje vilin-čuvare, a na ovoj našoj ima ih najviše jer je Velebit najveći, nadaleko i naširoko.
— A ljudi za njih ne znaju, zar ne? — upadne Ranko — Reci, striče, zašto se prave nevidljivi?
— Svako zašto ima svoje zato — odgovori Janko privodeći pričanje kraju — Od tebe, mene, pjesnika Vlade, ne kriju se. Neka ti to bude dosta. Kad jednog dana postaneš odrastao čovjek, znat ćeš da su ti patuljci i vile prijatelji, ako ih i ne budeš više viđao. Možda ti se ukaže prilika za njih nešto učiniti."


Nema komentara :

Objavi komentar