petak, 27. rujna 2019.

Vedran Premuž | Tajna ženskog trokuta



Jutarnje sunce me probudilo na nepoznatom mjestu. Nakon doručka koji me dočekao na starinskom, metalnom klimavom stoliću na terasi, mirisna kava je bila ugodan dodatak početku dana i šetnji. Intuicija mi je govorila da se nalazim na otoku. Ali, kojem? U ovo vrijeme ribari bi se vraćali iz ribolova, ali na molu nije bilo nikoga. Nije bilo ni ljudi ni čamaca…

Ispijajući kavu, promatrao sam taj ne odveć dug mol i pokušavao se prisjetiti kako sam ovamo dospio.


Iz snatrenja su me povratili zvuci vučenja šlapa, teški uzdasi, a onda i glas žene koja se pojavila na terasi.

"Kako e kapitan?"

S čudnim smiješkom na licu upitala me velika žena muškog lica prošaranog dubokim borama.

"Sve ste poili vidin, taki triba. Da se ne izgubi moć. Jer, kad ode moć ode i pamet i more bit tragedije.

Vi ste imali sreće. Našli smo vas u maloj uvali. Gol čovik na biloj stini."

Kad je to ispričala, počelo mi se vraćati sjećanje. Nakon nemirne noći, željan mira, uspio sam starog barbu kod kojeg smo ljetovali nagovoriti da mi posudi čamac. S jednim kanistrom nafte, jednim vode, kapetanskom kapom koju mi je za zaštitu od sunca dao dobri barba, isplovio sam iz Molata. Znak kamo da se uputim dao mi je brod Jadrolinije koji se nazirao u daljini. Stojeći gol za kormilom, samo s kapom na glavi, moj osjetljivi nos uhvatio je ugodan miris bilja pa sam okrenuo čamac i pošao tim tragom. U daljini je tamnozelena boja ocrtavala otok. To je bilo sve čega sam se sjećao.

Nakon ispijene kave i odslušanog predavanja, zahvalio sam se staroj gospođi koja je, uz odmahivanje rukom u kojoj se vijorila krpa, odbila novčanu naknadu.

Izašao sam iz kuće uz ravnodušan pogled sivog, umornog mačka i spustio se dugim stepeništem u samu lučicu.

Kako se na pučini nije pojavio niti jedan čamac, odlučio sam zaviriti u samo mjesto i raspitati se o ribarima.

Već je bilo dobro pripeklo kad sam naišao na sredovječnu ženu za štandom s voćem i povrćem.

"Dobar dan. Oprostite, znate li gdje su ribari i njihovi čamci?"

"Ki bi ga zna. Već su tribali biti doma. Ki bi ga zna."

Na ulicama sam sretao samo žene. Nisam naišao niti na jednog muškarca. Ta nisu valjda svi otišli, pomislim, u Irsku.

Nekoliko njih tražio sam  i mobitel, ali ga niti jedna nije imala ili mi nije htjela dati.

Pomalo umoran od vrućine sjeo sam na klupu u malom parku u hlad jednog starog  debelog hrasta. Zagledan u more nisam niti primijetio kad me okružilo sedam starijih žena, gotovo istih kao ona kod koje sam se  probudio. Mirisale su po sirutki. Rekle su da sam ja dio pretkazanja.

Na dan kad se pojavi čovjek velike moći, gol na stijeni, muškarci koji su otišli u ribolov neće se vratiti. Progutat će ih Ženski trokut, mjesto na moru koje guta muškarce. Ako ih žele vratiti, sedam žena mora, zajedno sa čovjekom velike moći, u prvoj noći nakon događaja isploviti u čamcu na vesla, otići do Ženskog trokuta i osloboditi ih.

Široko raširenih očiju u čudu sam ih gledao i pokušavao ih odgovoriti od njihovog nauma. Sve mi je to izgledalo nesuvislo, kao u nekom pomaknutom filmu. Kakve velike moći? O čemu baljezgaju? Nije mi bilo jasno. One su se samo pakosno smješkale gledajući prema mojim preponama. Onda sam se sjetio i riječi žene od jutros, istog pakosnog smiješka, i shvatio o kakvoj je moći pričala i zašto joj je bilo bitno da sve pojedem i da mi se vrati snaga.

Nakon što vrate svoje muškarce, mene će odvesti do nekog otoka na kojem pristaju brodovi Jadrolinije. Vidio sam da zapravo nemam izbora i prihvatio zadatak. Nakon obilne večere otišli smo do kuće blizu mola u kojoj je bio smješten veliki uščuvani čamac, predviđen, vjerujem, samo za taj događaj.

Malo prije ponoći, žene su se namazale maslinovim uljem ispod pazuha, promumljale molitvu na nepoznatom dijalektu, uzele čamac i na ramenima ga bosonoge odnijele u more. Ja sam uskočio i za nekoliko minuta otok s kojeg smo isplovili više se nije vidio.

Sat vremena sam slušao samo teško uzdisanje žena i pljuskanje vode zahvaćene teškim veslima, a onda sam začuo pjesmu. Djelovala je halucinogeno, a moja moć je odmah porasla. To je opet izazvalo smijuljenje. Obuzet pjesmom skinuo sam hlače koje su pucale od napetosti. Poželio sam iskočiti iz čamca i zaplivati sam prema izvoru pjesme. Jedna od žena ostavila je vesla i čvrsto me primila u zagrljaj.

Odjednom su uvukle vesla i pustile čamac da klizi koji se ubrzo i zaustavio. More je bilo mirno.

Okretale su glave kao da nešto traže. Ona pjesma više se nije čula. Dvije od njih u isti su mah podigle ruke i pokazale prema slabom svjetlu. Stali smo se približavati i ugledali mala pećinu kako izranja iz mora. Opet su počele snažno veslati i nakon nekoliko zaveslaja bili smo unutar pećine. Na krajnjem dijelu nalazila se mala obala, a na njoj prelijepa ženska bića. Valjda sirene. Nisu se obazirale na nas već su jahale na onim otetim ribarima kojima su obrazi bili ispijeni, a oči izbuljene i bez sjaja. Nekoliko tijela je iscrpljeno plutalo pored obale. Kad smo se dovoljno približili žene su ispustile glasan i stravičan poklič od kojeg sam i ja odrvenio. Takvog su me bacile među sirene, a ove, kad su vidjele novo meso i veliku moć nisu ni trena razmišljale nego su se odmah počupale.

Žene su za to vrijeme pobacale ribare u čamac, a onda krenule u moje oslobađanje. Nakon nekog vremena savladale su sirene, uzele me pod ruke i odnijele.

Spustile su vesla, čamac je doslovno poletio, a ja sam istog časa zaspao. Probudio sam se, obučen, u luci u Silbi na istoimenom otoku.

Osim nekoliko ožiljaka pohotnih sirena, sve ostalo, kao i ime otoka, ostaje nepoznanica.


Vezane objave:

Nema komentara :

Objavi komentar