subota, 28. rujna 2019.

Žana Krželj | To je samo kiša


Nebo nad Stobrečom se naglo  naoblačilo, a pljusak je napokon donio malo svježine. Odlučila sam otići ranije na uobičajeno ranovečernje kupanje. Računala sam, kad kiša padne, kupači odu kući. Pogrešno sam računala. Iako su munje okružile cijelo mjesto, a gromovi neugodno upozoravali na nadolazeću neveru, stobrečka uvala je i dalje izgledala kao javni bazen u Kini. Plamenci, morski psi, pereci, američke krafne, jednorozi, krokodili, pa čak i poneki obični luftići, zauzimali su pola stobrečke uvale. Mnogobrojni  kupači, uz glasnu glazbu i animatoricu u žutoj majici, skakutali su u ritmu i mahali rukama. Oni koji nisu bili u moru, radili su selfije s munjama u pozadini. 

More je bilo mirno i toplo pa koga briga za grmljavinu i sijevanje. Sve je to tamo negdje iza brda. Ipak su me  malo zabrinjavale munje ispred Brača. Ali i one su još bile daleko. Ubrzo je duga nad Strožancem najavila završetak nevere iza Lava, a sve jači vjetar i veliki valovi u uvali u kojoj valova ljeti nikad nema, najavili su dolazak nevere u Stobreč. Plamenci i svi ostali životinjski i prehrambeni morski rekviziti već su bili izvan mora i zajedno sa suncobranima letjeli na sve strane.

A nevera, kao i sve nevere, bila je tu u trenu. Ne možeš joj ništa prigovoriti, pristojno se najavila. Nisam se uspjela presvući iz parea u haljinu, činilo se da će nevera odnijeti i mene i kabinu. Zato sam se, kao i svi kupači na plaži, sklonila ispod  montažnog objekta, koji ima samo letvice kao ljetni krov i kroz koje je kiša nezaustavljivo padala. 

- Trebali smo se skloniti pod one suncobrane od slame - rekao je jedan tata svojim mališanima, pokušavajući ih zaštiti od kiše. 

- Ali tata, pa to je samo kiša - rekao je mališan.

Pa da, dijete je u pravu. To je samo kiša. I to ljetna. Nisam se mogla sjetiti kad sam zadnji put i jesam li ikad, hodala po kiši. Ono, baš hodala. Znala sam bježati od neugodnih zimskih kiša, ali nikad, ama baš nikad nisam hodala po kiši. Ma kako ću hodati po kiši kad godinama nisam ni kosu močila dok sam plivala. 'Čuvala' sam frizuru. Više je ne čuvam. Uživam u moru. Pa zašto ne bih uživala i u kiši!?

I onda sam, onako u pareu, s ručnikom preko ruke i haljinom u vrećici, napustila to kišno polusklonište i krenula put kuće. Nisam znala koliko je ugodno kad ti se kišne kapi slijevaju niz lice i tijelo. Nisam znala ni koliko velike mogu biti. Ni koliko radosti u njima ima. 

Hodala sam polako i smješkala se. Nimalo me nisu brinuli usputni pogledi. U 62. godini, prvi put u životu, sam šetala po kiši. I vrijedilo je.

Dok ne osjetiš kapi kiše na licu ne možeš znati što sve  u tim kapima ima. Osvijetljene munjama i rođene u grmljavini odnose bol i težinu nakupljenu u navikama i nametnutim uvjerenjima. Ugrijane od sunca i dugom obojene, donose radost odabira i slobodu uživanja u odabranom. Daruju nas i oslobađaju. 

Život je lijep, zaključila sam, po tko zna koji put. Samo se treba izdvojiti i krenuti. Pa makar i po kiši.

4 komentara :

  1. Draga moja Žana Krželj,opet kao uvijek,orginalna tema,topla priča,pitkim riječima ispisana !Da,kao dijete sam uživala kad bi me iznenadila topla ljetna kiša. Gacala bih bosa mokra do kože, smijala se,radovala štrapanju nogu po toplim lokvama...na sve si me ovom tvojom iskricom podsjetila. Hvala draga moja,što si me vratila u bezbrižno djetinjstvo !

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Ponekad je potrebno slušati djecu. Ili onu oko nas ili onu u nama :)

      Izbriši
  2. Draga autorica, prepoznatljiva u svom lirskom ćućenju, a pisanje lako kao disanje. Jer i jest disanje?

    OdgovoriIzbriši

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.