Mladen Pavković: Jesmo li se dovoljno odužili Antunu Gustavu Matošu?
Imenom Antuna Gustava Matoša ili Tina Ujevića trebala bi se i morala zvati barem jedna značajna, nacionalna, hrvatska književna nagrada. (A ne po Vladimiru Nazoru.) Trebalo bi se po njima nazvati i Društvo hrvatskih književnika ili neka druga istaknuta kulturna ustanova. Svatko od njih morao bi imati i muzej, kao što ga recimo ima Krleža ili Marija Jurić Zagorka. Ali, zasad ništa od toga.
Nu, hrvatski pjesnik, feljtonist, esejist, novelist i putopisac Antun Gustav Matoš rođen je u Tovarniku, 13. lipnja 1873, a umro je u Zagrebu 17.ožujka 1914.
O njegovim djelima napisano je pregršt tekstova, ali nažalost još se nitko nije usudio i o ovom velikanu snimiti i igrani film, tim više što je cijeli njegov život pravi biser za nekog dobrog filmaša.
Prije nekoliko godina, objavio sam i knjigu „Razgovori Mladena Pavkovića s Antunom Gustavom Matošem“. Odgovore sam uzimao iz njegovih djela, odnosno svega onoga što je pisao.
S obzirom na još jednu obljetnicu njegova rođenja, evo nekih mojih pitanja i odgovora iz te knjige koja ima stotinjak stranica.
Dakle, ovako sam počeo…
Gospodine Matoš. Pok. Igor Mandić, koji vas je iznimno obožava i kojem ste vi bili uzor, uz ostalo je napisao da „dobar pisac ujeda i mrtav“… Međutim, i onda i danas vi nemate samo obožavatelje, već i one koji vas ne vole, prije svega zbog vašeg hrvatstva…
Dragi moj Pavkoviću. Barem bi vi trebali znati da se u Hrvatskoj gleda prijekim okom ako netko umije prednjačiti, ako se netko hoće izdvojiti. Svatko svakoga vuče dolje, kad već sam ne može naviše. Tako su se neslavno slomili mnogi veliki pothvati, tako je u blatu jala završio mnogi tragični pojedinac. Jal je posljednje utočište i glavno oružje filistara, netalenata, lijenčina i niškoristi. Em smo Hrvati.
Ali, oprostite, jalom se kod nas opravdavaju i oni koji misle da visoko lete, ili bolje rečeno neke tzv. „punjene ptice“…
Imate pravo. Mi Hrvati rado se izgovaramo i okrivljujemo drugoga za vlastite nesreće. Za sve nedaće ne okrivljuje nikad Hrvat sam sebe. Uvijek mu je drugi kriv. Kad su sposobnosti sitne, energija ništavna, a obrazovanost provincijska -onda je svaka prepreka dovoljno dobar izgovor za klonuće, za predaju, za ravnodušnost.
Nu, i unatoč toga mnogi se u Hrvatskoj i danas osjećaju žrtvom…
Ništa nije lakše, ništa nije udobnije, ništa u Hrvatskoj nije omiljenije nego osjećati se žrtvom, prikazivati se poraženim, nositi krunu neuspjeha.
U tim riječima, kao da smo prepoznali i neke naše intelektualce…
Pa, da. Naša elitna inteligencija nema kontakta ni s pravim Zagrebom, a kamoli s narodom, sa seljacima. Sjedi u zapećku, prede i spletkari u stilu seoskih babetina.
Znači, kod nas nema mnogo prave i produktivne inteligencije…?
Dobro ste rekli. Kod nas nema ni one strašne konkurencije koja zna u velikom kulturnom svijetu uništiti prije reda prve kulturne snage, pa zbog oskudice kulturnih radnika kod nas mogu živjeti i notorni glupani i nesposobnjaci od posla za koji su u velikim zemljama pozvani samo pravi talenti. Naročito u književne rabote znaju se kod nas trpati tipovi koji bi drugdje u najboljim slučajevima bili tek tipografi, knjigoveže. Ima kod nas talenata koji bi došli na površinu u najvećim literaturama, ali velika većina naših literarnih proizvoda vrijede tek za nas i kod nas, imajući u najboljem slučaju izvozne vrijednosti tek za milosrdno slavensko koje tržište. Nedavno je vulgarni „Reclam“ odbio neke prijevode s motivacijom da prevedeni Đalski ne nalazi kod njega čitalaca…
Prisjećajući se vaših teških dana, onda spomenimo i pismo koje ste pisali Viktoru Novaku, od 6. veljače 1914., a u kojem ste opisali svoje muke. Pismo je vrlo potresno, ali ćemo ga citirati:
- „Oprerirao me dr. Mašek uz asistenciju dra Wickerhausera i Čačkovića (mlade ne spominjem). Sve trajaše četiri sata i na nesreću probudih se prije završetka iz narkoze. Na vratu mi napraviše tri rupe: jednu za cijev za disanje. Vrat mi je silno otekao, mogu ležati samo na leđima, hranili su me na cijev kroz nos, 12 noći nisam od silnog kašlja trenuo, jer me gnoj i silna sluz ne mogući kroz cijev nekoliko puta malo ne ugušila. Sad me već deset dana hrane na cijev, turenu kroz ranu na vratu, no kako ta rupa zarašćuje, boli su kod guranja cijevi to nesnosnije što se ta procedura opetuje 5 puta dnevno! Životinja ne bi to pretrpjela i da sam sve to znao, učinio bih samoubojstvo. Sutra će mi tu ranu sašiti, a kako ću se hraniti o tome ni pojma! Tko bi rekao da će se obična promuklost izvrći u tako infamnu bolest. Već u Rimu sam patio kao niko moj, ali ovo me slomilo, žigosalo za uvijek, umorivši mi čak i dušu i mozag u tolikoj mjeri, da ne mogu najzabavnijih i najzanimljivijih stvari čitati. Ne tješe me ni izrazi simpatije cijele naše javnosti. Kao Job, ja sam tek komad bola i komad nemoćne kletve!“
Znači ponovno niste mogli gotovo ništa ni jesti?
Uh, što bih dao, da mogu pojesti malo slanine sa kriškom kukuružnjaka! Meni je tako zlo, da do travnja nemam nade izaći, a ostanem li tu do travnja, ja ću poludjeti!
Međutim, ljudi, a poglavito vaši čitatelji, nisu vas zaboravili…
Simpatije sa svih strana kod te bolesti začuđavaju me to više, što nisam od onih što ide za tim da se „populariše“. Naprotiv. Sa svima sam se svađao. Najčudnovatije je da primam darove sa strane te se u snu nadao ne bih. Tako me se sjetio i jedan željeznički ložač…
U međuvremenu ste izdržali i treću operaciju!
Da ovog mjeseca, u martu, izdržah i treću groznu operaciju uha. Kad su mi jutros mijenjali zavoje od bola i slabosti sam se onesvijestio. Moja fizička i moralna snaga je sasvim skršena i ne bude li što prije bolje, ja sam gotov, govorio je, uz ostalo, i pisao o svojim mukama Antun Gustav Matoš, kojem se nažalost još uvijek nismo odužili na najbolji način.
Mladen Pavković
