Vedrana Pavlak | Sjećanja na Planinu

Kada smo gledali ptice, kao djeca, kao prvi put, u geometrijskoj fascinaciji neba,

prožetog kristalima prošlosti i sadašnjosti,

jedno je drvo unutar ljeta bilo zima,

jedna je planina postala nebeski plato,

Tanjur bogova, vrh smisla,

na njemu smo lebdjeli okruženi oblacima iznad cijelog svijeta.

Žuta je boja imala miris mekanog okusa,

vatra je željela biti i nije željela biti-

                                               bili smo u svemu i svugdje istovremeno.

Gledali smo kroz tuđe oči,

kroz oči leptira, kroz iskonski smijeh predaka,

                                     bio si dijete i bio si starac, a mene je dozivao glas iz šume,

Chopin je prožimao prirodu govoreći u mjestima, u gradovima, u glasu umrlih i nerođenih,

prošli smo kroz renesansu, romantizam, postmodernizam

ležeći na mekanim dekama najsadašnjijeg trenutka u povijesti svih trenutaka.

                                        I onda smo sišli s planine

 i zaplivali u sjećanjima na glazbu i sve što je moglo biti.

Vedrana Pavlak | Zaboravi Pariz

Zaboravi Pariz,
Zaboravi stare ljubavi,
Samo ostani,
Nemoj se okretati i gledati u lice prošlosti
Osmjesi na pont Neufu
Cvijeće na trgu punom ptica.

Zaboravi Pariz,
Ne mogu ostati tamo,
Montmartre, pjesma,
U tom snu vezana sam okovima,
I iz groba ustaje Piaf pjevajući o
Ružičastom životu koji nije moj.

Vedrana Pavlak | Čekam

Studeni ove godine nije bio studeni

Ja ove godine nisam  ja.

Čekam

usporena

i još se uvijek hrvam s demonima u kosi

na kazališnim daskama prošlosti

jer još uvijek sanjam o nekom odlasku koji će mi donijeti samo prazninu.

Treba mi praznine

da se mogu ispuniti sobom

da se mogu okrenuti i vidjeti te čisto, prekrivenog narančastim velom rasplesane šume

Čekam.

Udahni.

Izdahni.

Još uvijek pišem o ljetima, o zimama,

Obilježena sam oblacima i vjetrom

Utkana sam u boje proljetne kiše,

u vedro nebo

i sunce.

Mjesečina.

Željela sam imati dva života - jednog da mogu pobjeći do dalekog sjevera i gledati plavetnilo neba sama,

drugog da zauvijek nepomična mogu ostati u tvom zagrljaju drveta koje se nikada ne miče. Samo nekada procvate.

Čekam oluju.

Novo proljeće.

Tugu upakiranu u celofan, s posvetom jer

 te volim mislima,

Volim te rijekama koje teku pod mojim prstima i cijelo vrijeme ti pokušavam

napisati pjesmu.

Nemamo više vremena.

Ti si bio ja u toliko trenutaka da više ne znam tko sam.

Želim ne željeti, želim da bude dovoljno voljeti

jer sve će možda nestati do kraja ove pjesme.