utorak, 27. studenoga 2018.

Ispovijed jedne čitateljice

O romanu Rosie Kugli "Nisam ti rekla"

Piše: Mirjana Mrkela 

Reći ću vam
   
Bila sam se napila. Kao čep, torba, zemlja, letva itd. Ne kao dijete, nego kad sam bila posve odrasla. Pila sam na jednoj svadbi. I dobro sam se držala sve dok nije stiglo vjedro od rostfraja, puno vina. Piješ toliko da se mora vidjeti razlika u razini pa preuzima drugi pilac. Ispričavam se, ne piješ nego pijem. Brzo nakon toga nisam bila ni za što. Rođaci su me posjeli u auto i pitali kamo ću.

    — Vozi me kući. — nekako sam izgovorila, znam da jesam, ili makar posljednju od tih riječi.
    — A gdje ti je kuća? — pitao me je vozač.

    Možda se šalio (jer je znao gdje živim). Ili je želio provjeriti znam li ja. Ne, pitanje je bilo preteško. Tesla i Einstein skupa ne bi mi mogli pomoći da izračunam. Srećom, bila sam u sigurnim rukama. Kad smo krenuli, povraćala sam kroz prozor. Povraćotina je jamačno padala po vanjskoj plohi auta, ali drugih šteta nije bilo. Sama sebi sam bila odvratna, a mogu (sada) zamisliti kako sam izgledala svojim suputnicima.
    Od tada sam se mnogo puta upitala što bi bilo da me je vozio netko drugi. Netko pijan, ili netko zlonamjeran. Ni jedan priručnik o lijepom ponašanju, mudrom zaključivanju i samoobrani tu ne bi mnogo koristio.

Rosiein roman
   
Sad vam je već jasno o kome je riječ u romanu "Nisam ti rekla". O djevojci (tinejdžerici) koja se, teško mi je izravno napisati, napila. Ime joj je Heda, gimnazijalka je i jedina u svojih roditelja. Prepisala sam rečenice koje će vam oslikati Hedina razmišljanja.
    "Prema majčinim riječima, bila sam pažena i mažena, a po mojim... hm?... maltretirana."
    "Imala sam petnaest godina i od svih stvari zanimalo me samo kako da, uz što manji intelektualni napor, postignem što bolje ocjene. U godinama koje će uslijediti usavršit ću se u prepisivanju testova, smuljavanju bolesti, osmišljanju prigodnih laži... (nastavi niz)."
    "Sada napokon znam kaj znači imati roza naočale. Sumorna zbilja više me ne dotiče jer ne gubim živce kad izgubim signal. Hodam po oblacima, jer ovo je raj. Poskakujem od sreće i pišem SMS."
    "Bila sam tako sigurna da me čeka nešto veliko i senzacionalno. Stajala sam, takoreći na početku života za koji sam mislila da će biti luda vožnja, a ja ću stiskati papučicu gasa i nikada ne maknuti nogu s nje."
    "Ipak, najviše od svega mučilo me što mu nisam rekla...   U dugim me noćima hvatalo grizodušje kad bih se sjetila kako sam bila bezosjećajna i pokvarena."
    "— Heda, Heda — čujem neki glas. Diže mi se želudac i imam osjećaj da ću se ispovraćati po ljudima."

Rosiein kraj
    — Zašto si napisala baš takav kraj? — pitala sam Rosie.
    — Čim sam naumila pisati, — rekla je Rosie — znala sam što će biti na kraju. Nisam izmislila, samo sam napisala istinu.

Nema komentara :

Objavi komentar