ponedjeljak, 26. studenoga 2018.

Božica Jelušić | Monolog novog Lazara

























Milosrđa fali i fali gospodstva.
Lađe se na valu ljuljaju ko ljuske.
Sprege mračnih sila, neobična srodstva.
Barbari nadiru iz pećine uske.

Znoj zaspalog krda guši sferu gornju.
Stenje teška zemlja, dok sunce izranja.
Pomiču se sporo kazaljke na tornju.
Negdje Platon čuči i žarulju sanja.

Masni prsti vrte Bibliju i Kur' an.
Povlači se svjetlo, raste mrka sjena.
Kist artista grebe platno, nesiguran:
Gdje je srce svijeta, što je ekumena?

Ledena se kiša iz oblaka sruči.
Tužno oko mjeri prašne krajputaše.
Kolone su tuda prošle, uzdišući.
To tlo ispod nogu, je li stvarno naše?

Hrastovi se ruše, pada stara šuma.
Zlomislica, nemir; žuči puna čaša.
Otužna vremena zarobljena uma.
Dijete vapi bijeli kruh iz Očenaša.

25. studenoga 2018.

Flora Green

Nema komentara :

Objavi komentar