Lean Radić | Ljetna udovica

Ne vjeruje u Ljubav. Tamo

putuju odabrani.

Mnogo je krvi proliveno iza planine

a s prvim suncem ostavlja tragove na moru.

Govori igrom pantomime da pamćenje ostane zauvijek

što se događa ispod otvorenih sarkofaga?

Netko joj 

pokloni izgubljeni metak

ona sve oprašta

ona sama sa sobom;

ništa više.

Uzima prostor koji nametne sudbini -

vječna kao Smrt;

mnogo je krvi proliveno iza planine

i vrijeme se kvari.

Crni valovi udaraju o mol.

Lean Radić | Pristup vremenu

 

Zakon načela prosudbe

vrijednost Sunca,
kada otvorimo stanje svijesti - kucam, čujem
razlog pronalazimo u ćelijama intelekta

karakter nepromjenjivog bezumlja

tko to broji Vrijeme?

Razdvajamo krug čovječanstva
gologlavi stranac
iz šešira uzima saznanje - mrlja organskog carstva.
Korijen vraćamo u ljusku
(između ničega)
svjetlost krvari niotkuda,
želio bih da vas podsjetim
Mjesec nam je bliži/

od koga?
Svijećom tražimo Bit;
prekriži se kada ugledaš mrtvog lučonošu.

U svakom grobu
Život i Pakao i... dnevni utjecaji
tanki prsti čežnje
sumorno božanstvo
mi ne vidimo put
(kritički se odupirem teoriji odraza?)
... a materija im tamna
tvoja krv tamnija.

Ja u zemlju ispod lijesova hoću,
tamo je najtamnije.

Pored duše
koja sjaji u ponoru
gledam kako nepomično levitiraš,
noć - sjenovita,
okrunjena hladnoćom poznoga jutra.

Tko to broji Vrijeme?
ne znam,
ali neka u razmak između Mene i Beskonačnog
ubroji Tebe;
uskladimo kazaljke da satovi kucaju slobodno.

Lean Radić | Djevojčica

 

Moja djevojčica
(ona je tako lijepa)
i pomalo nastrana
(u visećim vrtovima posadila je bonsai.)
Što se dešava kada je tišina otrovna, reci?
Kiša ne posjećuje zemlju
Eufrat presuši
(umre bonsai.)

Uzdamo se u razmišljanja
nekih starih filozofa,
vjerujemo u (recimo to ovako)
slučajne Bogove.
Moja djevojčica
(ona je sve ono što jest,
ona nije izvan Ništa,
a opet je sve ono što je izvan Ništa.)
Osjeća vrijeme
stvara prostor izvan vremena.

Ponekad je sretnem
u čahuri gdje se pauci mrijeste;
gledam kako luta
tamo - kamo
svjetlo umire.

Smola joj postade krevet
pokrivač tektonske ploče
(mene su zavezali čvrsto da mi život bude pošteđen).

Lean Radić | Teorem o solipsizmu

 

U kanalizacijskom otvoru
živi čovjek komorne logike;
ponovno ću biti Ja -
skupo je prokletstvo,
možda ostanem zauvijek
western kultura
(čitatelju moj dragi, odlučio sam umrijeti)
konačište ograničenih dimenzija.
Pokušavam uljudno završiti razgovor,
copia verborum – preuveličavaš biće jedinkom samoubilačkih kultova,
kako si fizički neodređen, um dovodiš do granice ludila
satira, satira, večeras neka dama bira ... partnera za ples
fenomen kišnih očiju
četiri ključna elementa:
voda,
vatra, zrak,
zemlja,
proučavam biljke,
ispod crnih apostrofa sakupljam paravojne riječi,
stoga ispravno procjenjujem samoću.

Sada se mogu posvetiti pareziji,
pomalo sumnjam
u kiničku školu; suštinski ne pripadam sebi,
upravo to činim / što me zaokuplja?- pitaš.
Stupnjevanje, razmatranje časti, spokoj,
a prije svega načelo.
Moja krv je drugačija
kozmogonijskom energijom
nadoknađujem manjak sna, ništa osim providnosti,
legitimno ubojstvo
bivša sjeverna granica;
Jesam onaj koji obitava, onaj koga trebam
nebeska moć me zasjenjuje/
leti prijatelju
jer krila imamo tako rijetko.

Sakramenti,
testamenti,
Orion,
melotron.
Vjetar razbacuje
ono što se taloži u kutu sudbine;
život satkan od bezbroj poezija,
tako sam objašnjen. __________________________________

* Stajalište da ne postoji ništa drugo osim nečijega vlastitog uma i mentalnih stanja.

Lean Radić | Slušao sam kako udaraju

Slušao sam
kako udaraju lopatom o kamen,
kako pjevaju pjesme odavno zaboravljene.

Oni znaju kamen
i mogu sa njime razgovarati
leđa im crna, raspukla, a rane na rukama krvave.

Zima je došla
oni i dalje udaraju lopatom
sada o zemlju tvrdu poput čelika.
Kamen je ostao ispod.

.... a leđa im crna, raspukla
i Bog kao da je crn.

(To je netko
među ljude stupio
u rumenom danu - nitko se ukaže).

Ponoć
(sat moga bitka)
Nečastivi mi ulazi u kuću;
on govori :
"Ne boj se, ima još onih koji će u grob prije tebe."

Postoji čovjek koji brusi lopate.
                          Slušao sam
kako su pjesme prestali pjevati

i vidio
vidio kako umiru za svijet kojemu nisu pripadali.

Lean Radić | Izbor

Nosili smo dječji lijes
prema groblju.
Ranije toga dana
pijančevali smo i pozdravljali tamu.
Netko je ipak upalio svjetlo.
Ugledam
pravo lice zemlje
(i krhotine koje plove Zlom Bogu oko glave).
Nosili smo dječji lijes prema groblju.
Ti ga nisi nosila

ostala si u praznome domu
i čitala Sofijin izbor.

Lean Radić | Tvoje srce Sulamka

Tvoje srce Sulamka.

Zajedno s kamenjem satovi noći
spuštaš zmije pored svojih nogu;
spusti i mene dok sjaje ti oči
grijehom se posipamo dok služimo Bogu.

Opjevali smo
krivi svijet
(gledajući čovjeka što kasni za svojim koscem).
Tvoje srce Sulamka.

Smrt nek svira pod zemljom s nama
hodamo dugo, težak je korak
brojiš godine crna i sama
grob je dubok, a badem gorak.

Lean Radić | Dolmen

Poezija je crkva,
a pjesnik hostija.
Kao misaona riječ:
najdublja smrt - ogoljena,
na zidinama teškog neba.
Kada smo Krista pridružili prašini
stajali smo u obećanju
koje je netko dao prije milijun godina.
Dobnik i golubovi;
u mlinu samljeven pečat koji nas je obilježio
kako su teški ovi mrtvački sanduci -
bili smo praljudi,
zastavom pokrivamo kamen
Sodoma i Gomora!
Naučili smo
kako tamu pretvoriti u tišinu.
Gdje si Platone?

Lean Radić | Sedam kamenčića u krugu

Prvi kamenčić:

Kao sunce.
Ptica odleti iz bistrog oka.
U redu -
mi ovdje  spavamo
snovi odvojeni od praznine.
Tko se to probudio prije jutra ?

Drugi kamenčić:

Čekaj !
Napoji konje, put je dug
ljudi žive ispod zemlje.
Kada oslijepim - zapali svoju kosu.
Uđi u beskraj - tamo se više vjeruje.

Treći kamenčić:

Kuda me vodite ?
Sati pomiješani ( usred mene )
vječnost - zabija mi trnje
bacaju kost. Golu.
Pogledaj, snijeg i svila i Ništa.
Zašto nebo nosi moje ožiljke
kada rane su mi svjetovne.

Četvrti kamenčić:

Čekao sam
da se kazaljka zaledi na trinaest,
a tamo iza zida trinaest ljudi dubi
                          rake.
Za koga ?
Kada sam putovao u Sveti grad
bio sam mlađi od tvoga srca.
Koje obličje gradi smrt ?


Peti kamenčić:

Crkva.
Hladni zidovi - razmisli : ti vidiš skrivene hodnike.
Što se dobije molitvom ?
Žena s maramom oko glave
( misa za mrtve. Nitko ne pali
svijeće - plamen je zabranjen ).
Duša žene
mraznija je od crkve.
U mramornoj zdjeli
gnjile crne hostije.
Postoji jedan ožiljak
koji mora nestati
prije dolaska vode.

Šesti kamenčić:

Misli
prijatelju - misli.
Što ako vrane pobjegnu.
Mjesec škripi poput raštimane violine ;
struno čovječja.
Poslušaj :
odgovor dolazi iz nečije neopjevane tame.

Sedmi kamenčić:

Izvan.
Tko stoji izvan kruga ?
Ne znam ! Ne vidim !
Kada sam izašao netko je prekrio
                      izvor svjetlosti.

Lean Radić | Arbeit macht frei

U oblaku leže,
a Bog kao da je iz Njemačke
(puštaš suzu: zaboravljaš kako su te nekad zvali).

(Podignut je zid
od svjetlosti,
a tek sad  ne vidimo).

Jakob između rake i sunca
spojen s kamenjem
(iz glave i oka
lete krpe pepela),
bez zvuka
bez zapovijedi,
on - poravnat sa svijetom -
čekići udaraju o zvona i ulaze u
                                          tebe.
Arbeit macht frei.

Kosa djeteta je tamna
( vrata duše su zatvorena ),
a Bog kao da je iz Njemačke
razdvojili su neizvjesnost od sata ;
kosa djeteta je bijela.

(Ciklon B - Ciklon B
Jurgen hrani Jevreje
- oko mu je plavo, oko mu je njemačko).

Danas je mjesec umro na nebu
Rahelina majka stavlja cvijeće na stol
(maleni stol),
a Bog kao da je iz Njemačke
(.... i tijelo njezino
               lebdi
nad dimnjakom visoko).
Rahelino počivalište je nebo iznad
                                      Poljske.

Arbeit macht frei.

Sada se kopaju jame
u zemlji
raznih veličina i oblika

jer za mrtve u zraku više nema mjesta.

Dugo su stajali
gologlavi u mećavi - svatko u svojim mislima
                                     svatko u svojoj vječnosti
slobodni.

Zvijezde noćas
poput krijesa blistaju
                          za tebe Jakobe
                               za tebe Rahela

blistaju za Poljsku, blistaju za Njemačku.