četvrtak, 29. studenoga 2018.

Duško Babić | Osnovna umjetnička preokupacija bila mu je glazba, pa je, uz komponiranje, počeo pisati tekstove, da bi kasnije ljubav prema pisanoj riječi i stihu prevladala


Duško Babić rođen je u Zadru, 12.09.1960. Tu je završio osnovnu i srednju školu, a diplomirao ekonomiju na Zagrebačkom sveučilištu. Osnovna umjetnička preokupacija bila mu je  glazba, pa je, uz komponiranje, počeo pisati tekstove, da bi kasnije ljubav prema pisanoj riječi i stihu prevladala. Pojavom interneta i olakšane mogućnosti umjetničke i društvene komunikacije, počinje objavljivati pjesme na stranicama društvenih mreža, gdje je s vremenom prihvaćen kao vrstan pjesnik, s velikim brojem objavljenih pjesama. Stihovi su mu objavljeni i u zajedničkim zbirkama i zbornicima (Izvan dometa – KNS Sarajevo, Klub 21 – Smederevska Palanka, Pisanija – Vranje, More na dlanu, Dotaknuti stihom – Kultura snova, Zagreb, Pesem.si, Velike Lašče, Slovenija i mnogim drugim), a ušao je i u Antologiju balkanskog sublimizma, koja je objavljena u Belgiji, kao jedan od desetorice suvremenih pjesnika iz Hrvatske, u kojoj je njegov rad prikazan sa deset poema prevedenih na francuski jezik. 

2013. godine objavljena mu je i prva samostalna zbirka poezije pod nazivom Prva četvrtina srca.

Druga knjiga, pod naslovom Akvarij za Svijet, također zbirka poezije, izišla je u studenom 2015.-e godine, a dobila je više nagrada i priznanja kao najbolja knjiga poezije u 2015-oj. Treća knjiga, pod naslovom Knjiga o majci, objavljena je 2017.-e.

Oženjen, živi u Zagrebu.


PRVA I POSLJEDNJA PJESMA

Pazi na sebe ljubavi
ulaziš u veliku pjesmu
a tu je sve moguće
može biti da je zima
a ti da si bosa
bez čizama
bez sjećanja pod kosom
da te zgriju

pazi na svoje korake ljubavi
ovdje led ne puca
već štekće kao ranjena lisica
koju ništa ne može ubiti
pa ni njeno lukavstvo
kad sve je naopako
i zavjera i zamka

pazi najviše na oči
kuda gledaju i kome svijetle
nitko te neće razumijeti
pa ni noć ako je izdaš
jer ona te, pored mene
treba najviše za svitanje
kad priroda zamre
škrta da nas ljubi oboje

pazi da ne ostaviš nešto nedovršeno
onaj ručni rad koji si započela
vjerujući u mit o čarobnim prstima
a nitko ti nije objasnio
zašto tako drhte
premda je mir zarobio kuću
i sve šuti u tebi
u zidu bijelom od traženja

pazi kad zatvaraš vrata za sobom
da ne uvuče se nepoznat vihor
na imanje koje ostavljaš
kao sramotu šćućurenu u srcu

i uđi u ovu pjesmu
da ne zakasniš.


2 komentara :

  1. Duško = poezija.....ne znam da li je on ušao u nju, ili ona u njega... svejedno - oni su neodvojivi!

    OdgovoriIzbriši